Ljiljana Zubić: Zahvalnost me odvela na mukotrpan, ali ponosom i srećom ispunjen put

Svake godine na hodočašće Camino de Santiago u Španjolsku odlazi tisuće ljudi iz cijeloga svijeta. Na hodanje i bicikliranje koje je trajalo 27 dana i više stotina kilometara, ove godine u kolovozu, pošla je i 53. godišnja umirovljenica Ljiljana Zubić iz Čakovca. Iako je članica Hrvatskog planinarskog društva Međimurje, puno hoda i biciklistica je na duge staze, objasnila je kako se nemoguće na taj put bilo unaprijed pripremiti jer nikad ne znaš što te na putu čeka.

Zašto Camino?

– Svatko ima svoje razloge zašto odlazi na ovo hodočašće, a moji sežu desetak godina unatrag. Kada sam imala 39 godina zbog karcinom su mi odstranili jedan bubreg. Nakon moje operacije 2004. godine, 2005. od karcinom gušterarače umro mi je suprug, da bi godinu dana kasnije saznali da mlađa kćer Martina boluje od tumora limfnih čvorova. Tri godine za redom, bolest je ulazila u ovu obitelj, počinje svoju priču Ljiljana. Njezina Martina tri se godine liječila u Zagrebu, a Ljiljana je svaki dan, odlazila k njoj, dok je kod kuće sa starijom kćeri Filipom ostajala baka. Sve je to obitelj izmučilo psihički, fizički i financijski. – Nakon što je Martina izliječena, na kontrole sam je vodila svakih šest mjeseci uz stalno prisutan strah da se bolest ne vrati. Danas znam da imam zdravo dijete koje može normalno živjeti, objašnjava kako je odahnula nakon brojnih kontrola i svih iskušenja koja su pred nju stavljena. Ipak, nakon svih izazova s kojima se svom silom suočavala danas je sretna i ponosna majka svojih kćeri, 27-godišnje Filipe, magistrice socijalne pedagogije i 24- godišnje Martine, magistrice ekonomije.

- Svih tih godina, nas smo tri jedna drugoj bile potpora, kako u bolesti, tako i kroz njihovo fakultetsko obrazovanje. A onda, kad je sve to prošlo, u meni se probudila ogromna zahvalnost i htjela sam zahvaliti Bogu i životu na svemu što mi je pružio, s osmijehom na licu objašnjava hrabra Ljiljana koju ju vjera držala svih teških godina i dala joj snagu da ustraje i s uzdignutom glavom pobjedi sve teškoće koje su je u životu snašle. – Putovanje sam uplatila prošle godine i ni jednog trenutka nisam razmišljala da bi nešto moglo poći po krivu. Ogromna snaga i zahvalnost održavale su moju spremnost na sve što me čeka na putu. Kada sam došla u Španjolsku avionom iz Budimpešte bila sam ispunjena srećom iako je to tek bio početak. Svako sam jutro imala plan koliko ću proći do mraka i to sam uspijevala, kilometar po kilometar, dan za danom, spavajući u prenoćištima i upoznavajući ostale hodočasnike, objasnila je dodavši kako taj put ne naziva žrtvom već nagradom za sve to što je prošla u životu te se nakon njega osjeća nepobjedivom.

Treba to doživjeti

Na hodočašću Camino de Santiago Ljiljana je ukupno prošla 350 kilometara pješke i 280 kilometara na biciklu. Na njenom putu, bilo je trenutaka kada je bila na izmaku snage i htjela odustati, a najgore joj je bilo četvrtog dana kada je dobila krvave žuljeve na oba tabana, no doktorica je sanirala rane i krenula je dalje. - Cijelo je putovanje teško s malo riječi opisati, to jednostavno treba doživjeti, ushićeno govori Ljiljana koju ništa ne može pokolebati. Spavala je u prenoćištima s po 20-ak ljudi iz raznih dijelova svijeta i prolazila je u prosjeku 30 kilometara dnevno. - Većinu vremena na tom si putu sam sa svojim mislima tek povremeno porazgovaraš s drugim hodočasnicima. Sama sa sobom posvađala sam se, pomirila, smijala, veselila i plakala. I to je upravo ono što je mi bilo potrebno, kazala je naša sugovornica dodavši da je tih dana sama sebi bila najhrabrija, a kada je došla na krajnji cilj u Santiago de Compostelu osjećala se kao da je cijeli svijet njezin.

Put je planirala dugo, bila je to njezina životna želja. Smatrala je da nakon svih godina bolesti koje je obitelj prošla i nakon što su njene kćeri uspješno završile fakultet, vrijeme je da se posveti sebi. - Zahvalna sam svojim roditeljima koji su na cijelom mom životnom putu meni i djeci bili bezuvjetna podrška i ljubav. Zahvalnost je nešto najjače što čovjek može dati jer samo iskreno zahvalan čovjek je sretan čovjek. Na Camino de Santiago sigurno neću stati, odlučna je avanturistica  koja svake godine odlazi na hodočašće u Međugorje, a ove je veljače mjesec dana volontirala u Rimu. - Htjela bih biti primjer svima koji su u nedoumici. Kad nešto želite, pratite svoje snove, ne odustajte jer samo tako možete biti uspješni i sretni u životu, poručila je.

Suze kod križa

- Suze nisam pustila zbog žuljeva, ali pustila sam ih kad sam došla do križa gdje hodočasnici ostavljaju kamenje koje simbolizira probleme. I ja sam nosila jedan kamen, položila ga na to mjesto te tako tamo ostavila svu težinu svojega života. Kad sam taj križ ugledala, počela sam nezaustavljivo plakati  i danas ne znam razlog zašto baš tad. Da li zbog teškog puta, prošlog života i dotadašnje patnje, ne znam...

Susret s Emilie

- U jednom me trenutku jedna djevojka prestigla na mom putu, da bi se uskoro vratila. Mislila sam da je nešto zaboravila, no ona mi je samo došla pomoći. Ispred nas je bila strmina i Emilie se, kako sam ubrzo saznala da se zove, vratila po mene jer je znala da sama s biciklom neću moći proći strmo brdo, nazvala sam je mojim anđelekom. Kasnije smo se na putu srele još u nekoliko, uvijek zagrljajima ispunjenih, navrata.