Mario Slugan: "Ljudi u Americi nisu tako prijateljski raspoloženi i otvoreni kao u Europi"

Između velikog broja ljudi koji odabiru godine svog života provesti u istom mjestu, koji odabiru sigurnost, stalnost i nepromjenjivost nađe se nekoliko pojedinaca koji život ne mogu zamisliti na jednom mjestu te bez straha uskaču u nepredvidljive situacije i pakiraju kovčege putujući iz grada u grad u potrazi za srećom i uspjesima na putu do zacrtanog cilja. Jedan od onih koji se ne boje zakoračiti u nepoznato i koji ne razmišlja predugo kad treba otići u strani svijet je Mario Slugan, 33-godišnjak iz Čakovca. Put kojim je prošao, a koji ga je doveo do mjesta gdje se nalazi danas nije bio nimalo lagan već pun izazova s kojima se morao suočiti, put je to kojim rijetki kroče. U Čakovcu je Mario Slugan završio I.OŠ i Gimnaziju nakon čega je otišao u Zagreb gdje završio studije elektrotehnike i računarstva na FER-u (2006.g) te filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu (2009. g). Magisterij filozofije stekao je na Srednjeeuropskom sveučilištu u Budimpešti (2009.g), a potom i magisterij iz slavenskih jezika i književnosti na Sveučilištu u Chicagu (2011.g). Međutim, ni to nije bio kraj, njemu ni sve navedeno nije bilo dovoljno, želio je više i bolje, pa je po magisteriju upisao doktorat iz studija filma i televizije i germanistike na Sveučilištu u Warwicku u Engleskoj koji je završio 2015.g, a sljedeće se godine vratio na Sveučilište u Chicagu gdje je stekao titulu doktora iz studija filma i medija.

Gdje ste danas?

-Trenutno provodim najviše vremena u Briselu (Belgija) gdje mi je djevojka Uuree zaposlena. Profesionalno, postdoktorant sam na Odsjeku studija filma i televizije i Odsjeku germanistike Sveučilištu u Warwicku i izvršni urednik akademskog časopisa Apparatus o filmu i medijima u Srednjoj i Istočnoj Europi, objašnjava nam naš sugovornik koji je nakon FER-a razmišljao da li krenuti prema doktoratu iz kognitivnih neuroznanosti u Hrvatskoj ili se fokusirati na humanistiku. S obzirom na to da je imao prijatelje (Marko Gregović i Velerio Baćak) koji su bili na razmjeni studenata u SAD-u i sam se prijavio za istu stipendiju koju daje Institut za razvoj i obrazovanje. Pri samoj papirologiji koja je bila potrebna za prijavu na spomenutu stipendiju mnogi bi već odustali, no ne i M.Slugan, tada 23- godišnjak. On se veselio promjeni mjesta boravišta na jedno vrijeme i spremno ispunjavao što god se od njega tražilo.

-Htio sam vidjeti kako je studirati u inozemstvu, a program je nudio mogućnost upisivanja bilo kojeg kolegija iz bilo koje studijske grupe. Akademsku godinu 2006./2007. proveo sam na Duke Sveučilištu (Durham, Sjeverna Karolina). Boravak ondje nije mi ostao u najboljem sjećanju. Jako su mi nedostajali prijatelji a i sam studij humanističkih kolegija mi se činio kao glorificirana srednja škola, kazao je Mario o vremenu studiranja na studiju koji je bio prema njegovu mišljenju daleko ispod standarda na koje je navikao na Filozofskom fakultetu. Studij u Americi za njega je bio - prejednostavan. No i vrijeme koje je proveo u Sjevernoj Karolini nije otišlo uzalud, veselili su ga letovi u New York koji je posjećivao svaka 2-3 tjedna, a stvari su krenule na bolje u drugom semestru kad je uzeo kolegije za postdiplomce umjesto dodiplomske koje je odabrao prvi semestar. Konačno, ti predmeti za njega su bili intelektualno stimulativni i ono što je njemu trebalo. U to je vrijeme odlučio da želi prijaviti doktorat humanistike u SAD-u.

- Po povratku u Zagreb nakon razmjene studenata završio sam Filozofski te istovremeno odradio magisterij u Budimpešti. Tada sam krenuo u SAD na doktorat gdje sam, srećom, dobio školarinu koja je jako visoka, no troškovi života u Americi prve dvije godine nisu bili pokriveni te su mi roditelji Ivan i Narcisa često uskakali u pomoć. Stvar se dodatno zakomplicirala jer sam vezu s djevojkom mogao nastaviti tek na daljinu jer sam ja bio u Chicagu, a ona u Mongoliji. Tako da sam prvom prilikom, a ona se ukazala 2011. godine, našao doktorat u Europi, točnije u Engleskoj, i preselio ondje.

Amerika

Brojna je mjesta prošao M. Slugan, no sve odluke donosio je bez problema i bez suvišnog razmišljanja. Nije bilo važno gdje je neki studij, dok god je obuhvaćao učenje o onome što ga zanima i pružao mu najbolje od najboljega. Zanimalo nas je kako je živjeti u Americi.

-Živio sam u SAD-u otprilike tri godine (2006-2007 i 2009-2011) i moram priznati da mi je teško generalizirati o Amerikancima općenito jer sam uvijek živio ondje u kontekstu sveučilišta koja su svijet za sebe. Koliko god ljudi s kojima sam imao posla nisu sjeli meni toliko nisam ni ja sjeo njima, navodi Slugan pojasnivši detaljnije: - Amerikanci su veoma susretljivi na prvu, no kada se ponadaš da će odnos postati nešto dublji stvari se redovito izjalove. Sve ostaje na bok-bok, kako si… Zbilja nemam problema pri stjecanju novih prijatelja, kada sam studirao u Mađarskoj i Engleskoj i kada sam živio u Njemačkoj to je uvijek išlo glatko, ali s Amerikancima nikada nisam uspio, razočarano je primijetio nakon godina provedenih u različitim sredinama.

- U Chicagu i Durhamu čovjek ne može ništa bez auta. Naprosto je nemoguće hodati od točke A do B, a javni prijevoz je za europske standarde dosta loš. Metro linije koje rade nisu me dovele ni blizu gdje sam ja živio, u Hayd parku gdje je Sveučilište. Hyde park je poput kakvog kontra-geta u getu, poprilično imućan kvart okružen izrazito siromašnima. Kvart ima i zasebnu policiju koja patrolira samo po granicama kvarta da slučajno ne bi kakvi nepoželjni nogom kročili u blizinu Sveučilišta, navodi M. Slugan potuživši se i da je hrana u SAD-u zbilja loša. - Da bi čovjek jeo nešto što ima barem približan okus hrani u Međimurju ili Hrvatskoj mora kupovati „organsko“ što će te brzo dovesti na prosjački štap, objasnio je.

Ipak da ne bi sve bilo loše istaknuo je i nekoliko stvari koje su prvorazredne i koje su mu se posebno svidjele u Americi. Jedna od njih su resursi na Sveučilištu, odnosno knjige i dostupnost elektroničkih materijala s kojima se teško itko može mjeriti, a druga putovanja na koja je imao prilike otići. – Bio sam u San Franciscu, Seattleu, New Orleansu i dosta po Istočnoj obali od Washingtona do Bostona. Između svih gradova koje sam posjetio New York ima neku teško opisivu vibru da samom činjenicom što je ondje, čovjek misli kao da je na neki način uspio. Potpuno iracionalno, ali tako bih se ja osjećao pri svakom posjetu, opisao je M.Slugan navodeći zatim i treću stvar zbog koje se posebno divi Amerikancima, a to je njihova sposobnost da mijenjaju karijere svakih par godina te pogled na život da je zbilja moguće upustiti se u potpuno drugu radnu domenu i uspjeti.

Hoćete li se ikad vratiti u Međimurje?

- Posljednjih osam godina stvarno se ne mogu požaliti na to kako sam živio. Imao sam razumna primanja bez nekog fiksnog radnog vremena, mogao sam bez problema otići nekamo usred tjedna i vratiti se pet dana kasnije bez ikakvih pitanja. Trenutno prijavljujem poslove po Sveučilištima i u Europi i u SAD-u, a bome i u Hrvatskoj. Tako da ako mi ponude poziciju, tko zna… Stvari uvelike ovise i o tome gdje će moja djevojka dobiti sljedeću poziciju – ona je državljanka Mongolije tako da joj uvijek visi produljenje vize nad glavom, govori o planovima u budućnosti Mario Slugan savjetujući svima da ako mogu odu na par godina nekud i vide kako je izvan Međimurja, ako zbog ničeg drugog da razbiju iluziju da je negdje drugdje med i mlijeko.

Mislite li da je „vani“ lakše, da mlade čeka bolja budućnost ako napuste Međimurje?

-Mislim da je za Europljane, posebice za nas koji smo sad i članovi Europske unije, puno bolje u Europi. Meni osobno je Europa kulturno puno bliža, a tek otkada sam bio u Americi cijenim urbanizam koji po mjeri čovjeka, a ne po mjeri auta. Sigurno bih svima predložio da vide kako je vani, odu nekamo živjeti na par godina da vide da li im se sviđa ili ne, ali ne mogu tvrditi da je vani nužno bolje.