Nisam imala sreće, ali mi osmijeh vraća cvijeće

U carstvu cvijeća Ružice Karlović. Bilo bi to dobro ime za romantičnu dramu. Gospođa Karlović iz Pušćina sa cvijećem ustaje i sa cvijećem liježe. Ponekad sa cvijećem i razgovara, kaže da je poznato kako cvijeću razgovor godi i da ga traži. A i s kime da priča ako ne sa cvijećem, sliježe ramenima.

- Pošto nisam imala sreće u životu sam se primila cvetja. Dva puta sam udovica. Više od 30 godina proživjela sam s prvim suprugom Zvonkom Karlovićem. Ostala sam sama s 47 godina pa sam nakon nekog vremena posmislila da bih mogla kakvu sreću zgrabiti da ne budem sama, da bude lakše. Proživjela sam potom 15 godina s Franjom Đuranom. Ali umro je nakon teške bolesti pa sam ostala i bez drugog muža - priča nam gospođa Karlović.

RIJEDAK CVIJET

Radila je u tvornicama obuće i madraca, kaže da se "išče kak nadelala", a na noge je osovila i troje djece. Mladi, naravno, žele biti na svojemu. Kći Svjetlana isto živi u Pušćinama, Suzana je na Varaždin Bregu, a sin Zvonimir u Nedelišću.

- Ma super su moja djeca. Posjećuju me i uskoče što god treba - odaje nam kako ipak nije posve sama, djeca su uvijek blizu. A upravo najmlađi, Zvonimir, uložio je velik trud. On je napravio kamenjare oko kuće koje je gospođa ukrasila divnim cvijećem "sake fele". Najponosnija je na cvijetove indijske koprive koju rijetki imaju.

- Osam godina Zvonimir više nije u Pušćinama, ali ja se trudim koliko mogu. Stalno sadim, najviše uživam u okućnici i obrađivanju vrta. Ako treba i ujutro i navečer zalijevam, imam dvije bačve s kišnicom. Cvijeće nebre biti žejno. Penzija je mala, nikud ne hodam osim susjedama na kavu i to je to; usrećuje me cvijeće - pružila nam je divan recept za buđenje optimizma i životne energije gospođa Karlović iz Pušćina.