Branimir Bunjac: Zrinskog ne cijenimo dovoljno, mogao bi biti dobar turistički proizvod

Čakovec i Međimurje s ponosom nose titulu grada odnosno županije Zrinskih u čast uglednoj, plemićkoj obitelji koja je u Čakovcu stolovala u 16. i 17. stoljeću te iza sebe ostavila utvrdu Stari grad, danas simbol Međimurja. Najpoznatiji član obitelji Zrinski je Nikola Šubić Zrinski koji je vječnu čast i slavu stekao svojim junaštvom i herojskim podvigom obrane Sigeta, obranivši time Međimurje, cijelu Hrvatsku, Mađarsku i Austriju od turske ruke.

Uoči 450. obljetnice obilježavanja Sigetske bitke povjesničar dr. sc. Branimir Bunjac je za list Međimurje pojasnio na koji je način Nikola IV. Zrinski stekao svoju slavu i status heroja te kako se danas odnosimo prema njemu i njegovim postignućima.

Tko je bio Nikola Šubić Zrinski?

Nikola IV. Zrinski, kojem je kasnije dodan naziv Šubić po kojem je danas poznatiji, rođen je 1508. godine. Bio je hrvatski ban u vrijeme najmoćnijeg osmanskog sultana Sulejmana Veličanstvenog koji je vladao teritorijem od nekoliko milijuna kvadratnih kilometara. Sulejman je uspio učiniti ono što mnogi njegovi prethodnici nisu mogli,  a to je prijeći rijeku Savu i Dunav. On je praktički prvu godinu vlasti 1521. osvojio Beograd, prešao Osijek i ušao u Mađarsku. Tamo je prešao vojsku, ubio kralja u bitci na Mohačkom polju i nakon toga osvojio Budimpeštu.

Budimpešta je time postala turski grad, a obzirom da je smještena relativno blizu Beča, opasnost od turske sile se povećala. Međimurje je u toj konstelaciji napadnuto sa sjevera i opasnost prijeti preko Mure. Zrinski su kao hrvatski banovi i plemići u toj priči uspjeli organizirati efikasnu obranu. Organizirali su kapetanije uz Muru i tvrđave koje su branile Međimurje, o čemu govore i današnji ostaci. Najpoznatiji član obitelji - Nikola IV. Zrinski, bio je vrlo ugledan na kraljevskom dvoru, nosio je titulu bana i bio je obrazovana osoba koja je uživala velik ugled.

Ono što je vrlo bitno, a vidljivo je sa starih slika, jest da je bio jako vitalna osoba. U doba Sigetske bitke 1566. godine imao je 58 godina, no, usprkos tome bio je fizički sposoban voditi vojsku. Također je bio karizmatičan i imao u sebi nešto što mu je davalo autoritet. Ljudi su za njega bili spremni umrijeti i slijediti ga u smrt. Već kao 20-ogodišnjak se istaknuo u nekim bitkama te se pokazao kao vješt i hrabar borac na bojnom polju.

Kako je protekla bitka kod Sigeta i koja je uloga Nikole IV. Zrinskog u njoj?

Iako je već u par navrata pokušavao osvojiti Beč, Sulejman je to napokon odlučio realizirati 1566. godine.

Poveo je sa sobom vojsku od otprilike 100 tisuća ljudi i krenuo duž južne Mađarske. Tada je kralj rekao Nikoli IV. Zrinskom da privremeno zaustavi vojsku kod Sigeta, gdje je bila tvrđava povoljna za obranu, te mu obećao da će kasnije doći u pomoć. To je bila klasična zamka ti idi, ja ću doći za tobom. Nikola je skupio nekih 2,5 tisuće vojnika i utvrdio se u tvrđavi Siget. Računao je da treba izdržati tjedan, dva ili tri dok ne stigne kraljeva pomoć ili dok Turci ne odustanu jer su Osmanlije imali pravilo da ratuju samo ljeti. Grčevito je branio tvrđavu pokušavajući dobiti na vremenu kako bi doveo u pitanje napad na Beč.

Osmanlije su ga na različite načine pokušali privoljeti da se preda – nudili su mu mito, Hrvatsku, prijetili da će mu uzeti sina (...). No, pošto se on nije želio predati Turci su morali osvojiti Siget i ubiti 2,5 tisuće ljudi. Siget je imao dosta dobar strateški položaj jer je imao tri faze obrane. Imao je vanjsku utvrdu, unutarnju utvrdu i unutarnju kulu. Osmanije su nakon 30 dana uspjeli probiti tu crtu obrane i Nikola je ostao zarobljen u kuli zajedno s još nekoliko stotina vojnika. Upravo je u tom trenutku umro Sulejman, no, Nikola to nikada nije saznao. U takvoj bezizlaznoj situaciji kao što su se oni našli u Sigetu, lakše je bilo predati se umjesto umrijeti. No, Nikola je odabrao prvu opciju koja je ravna kolektivnom samoubojstvu. Nakon probijanja obrane izdao je naređenje za finalni juriš. Svi su se okupili, naoružali i izjurili van. Dao je svoj život kako bi obranio domovinu.

Imamo li relevantne i pouzdane povijesne dokumente koji datiraju iz njegova doba?

Najviše je po tom pitanju istraživala Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Matija Mesić je o tome jako puno pisao, a nastao je i niz znanstvenih radova i knjiga.  Ima jako puno ima izvora što s lica mjesta, što austrijskih, što turskih, koji su proučeni i na temelju njih se može napraviti dobra rekonstrukcija. Sudbina je htjela i da par desetina vojnika iz Sigetske bitke bude zarobljeno, a njih sedam razmijenjeno, među kojima je bio Franjo Črnko. On je bio pismen i dao detaljan iskaz te zahvaljujući njemu imamo zabilježeno što se tamo događalo.

Prema svim dostupnim podacima i činjenicama možemo li Nikolu IV. Zrinskog smatrati istinskim i bezgrešnim junakom?

Važno je napomenuti da nijedan feudalac onoga doba nije bio nježan i nitko od njih nije brinuo za radnička i seljačka prava. Vjerojatno su i Zrinski bili jako oštri u odnosu prema podređenima -  o tome svjedoče i zatvori u Starom gradu. Te zatvore su podigli Zrinski i vjerojatno su u ljudi u njima bili u katastrofalnim uvjetima. S te strane sigurno ima neke recimo to ljudske mane, ako to promatramo iz današnjeg sustava vrijednosti kada su mučenje i smrtna kazna zabranjeni. No, iz onoga kuta u kojem je živio te stvari koje nam danas izgledaju užasno, tada su bile dobre. U svakoj povijesnoj procjeni, isto kao i na sudu, treba uzeti u obzir olakotne i otegotne okolnosti. Stvari treba sagledati objektivno i smjestiti ih u određeni kontekst. On je svjesno dao život za domovinu i za cara. Nije branio svoje posjede već je časno izvršavao svoj zadatak u obrani domovine. S te strane on zaslužuje da bude heroj.

Koliko ima mita i preuveličavanja, a koliko stvarnosti u pričama i medijskim prikazima Nikole IV. Zrinskog i same obitelji?

Preuveličava se u mnogim stvarima, ali mislim da se u ovome baš i ne preuveličava. Vrijeme Nikole Šubića Zrinskog je za Međimurje doba najveće slave. On je bio vrlo hrabar, to je nedvojbeno. Sa svojih 58 godina imao je punu svijest o tome što radi i koje su posljedice njegove smrti. Ljudi su ga slijedili i za pretpostaviti je da je sudjelovao u borbama i da je stalno bio sa svojim ljudima. To ukazuje na određenu poniznost. On se spustio među te ljude i ravnopravno s njima trpio sve što su trpjeli i oni – strah, glad, žeđ, nehigijenu, bolesti... Posebno je važno naglasiti da je protiv sebe ima vrlo moćnog neprijatelja koji je pobijedio u 100 bitki i koji je raspolagao s daleko većim vojnim, ljudskim, materijalnim i logističkim resursima.

Nikola je bio potpuno opkoljen i nije mogao računati na ništa osim na sebe i ono što je imao. Na neki način je upravo zbog toga oko Nikole Šubića Zrinskog stvoren kult. Taj kult je općenito prešao na cijelu obitelj, a vojna kultika i herojstvo su jako snažno utjecali na stvaranje hrvatske države. Herojstvo okuplja ljude i daje pozitivan osjećaj pripadnosti. Kada postoje nacionalni heroji koji su svjetskog glasa tada postoji neki tvz. kostur oko kojeg se mogu graditi temelji. Obzirom da se preko Šubića korijeni mogu povući sve do 12., 13. stoljeća onda postoji kontinuitet neke državotvorne ideje.

Pored toga, iza Zrinskih je ostala velika građevinska i literarna ostavština. Oni su bili književnici, pjesnici, imali veliku biblioteku i već su u 16., 17. stoljeću forsirali jedan dvorski jezik, recimo hrvatski. Da su se Zrinski i Frankopani uspjeli očuvati tako moćnima kakvi su bili, vjerojatno bi upravo iz njihovog kulturnog kruga izrasao hrvatski književni jezik, daleko prije nego ga je Ljudevit Gaj predložio.

Osim Hrvata i Mađari ga smatraju svojim nacionalnim herojem. Čiji je on zapravo?

Obzirom da se borio u na njihovu tlu, u Sigetu, Mađari su ga prihvatili za svog nacionalnog junaka. Međimurje je u poreznom smislu bilo dio Mađarske jer se tamo plaćao porez i tamo su bili smješteni sudovi. U crkvenom smislu Međimurje je bilo dio Zagrebačke biskupije, odnosno Hrvatske. Zato se uvijek postavlja pitanje čije je Međimurje. Kada bismo prihvatili današnje stavove onih koji se protive glasanju dijaspore s objašnjenjem oni nemaju pravo glasa jer ne plaćaju porez u Hrvatskoj, tada bi Nikola IV. Zrinski bio Mađar.

Je li važnije gdje se sudiš i plaćaš porez ili gdje se moliš i čijim jezikom pričaš? Bilo kako bilo, i Mađari i Hrvatski su ga prihvatili za svog nacionalnog junaka, usprkos političkim borbama oko toga čiji je i gdje treba obilježavati Sigetsku bitku.

Cijene li ga Međimurci, a u konačnici i svi Hrvati, dovoljno?

Definitivno ga ne cijenimo dovoljno. Na neki način čak se priprosto odnosimo prema njemu i njegovim zaslugama. Druge države bi od toga napravile fantastičnu priču, ali mi u Hrvatskoj ništa ne znamo cijeniti, prezentirati, ni zaraditi. Mogao bi se napraviti jedan dobar i kulturni i turistički proizvod. Počevši od suvenira – kemijskih olovki, kapa, majica, magneta, karti, figurica, zastava, video igri, crtanih filmova i animacija.. Već sam puno puta rekao da se otvore zatvori u Starom gradu i da će to biti prava atrakcija koja će privući najmanje 1000 turista godišnje. No, nema sluha.

Naša država i turističke zajednice misle da je dovoljno turistima ponuditi langoše i gemište i da je to smisao turizma. Ne razumiju da ljudi vole kulturni turizam i vole neke druge sadržaje pored hrane. Međimurje će jednog dana, kada je valjda budem pokojan, na turizmu zarađivati milijarde, ali do toga treba doći. Za to treba imati duha i volje.