Dragutin Branilović iz Malog Mihaljevca prisjetio se ratnih vremena

Dok su drugi rekli Bože, čuvaj Hrvatsku i otišli u Njemački ili Austriju služiti marke i šilinge, ja sam otišao u rat, započeo je svoju priču Dragutin Branilović iz Malog Mihaljevca. Obitelj, posao soboslikara, spidvej, motokros i padobranstvo – hobije u kojima je uživao, ostavio je iza sebe i odjenuo odoru ratnika. Ima, kaže, onih koji ga i dan danas ispituju zašto je otišao u rat jer ne razumiju njegovu odluku.

Što bi bilo kada bi svi tako razmišljali? Najprije moram paziti susjedov prag jer kada dođe do mog, onda je prekasno, spremno objašnjava Dragutin. Vojnik koji je zbog neizmjerne spretnosti i brzine zaradio nadimak Rambo, na bojištima je proveo 863 dana. Prvo odredište bila je Hrvatska Kostajnica, potom prostor koji se od Okučana i Donjeg Rajića proteže do Novske, vojarna u Čakovcu i konačno Hrvatske obrambene snage, 114. splitska brigada - Škorpioni.

Preživjeti!

Na spomen Domovinskog rata, 59-godišnjem Dragutinu naviru sjećanja. Uspomena na te dane ima mnogo, no puno više bolnih i strašnih. Na ratištima diljem Hrvatske živote su ostavili brojni njegovi prijatelji, čega se i danas s tugom u oku sjeća, a i sam je za domovinu bio spreman poginuti. Nevoljko se prisjeća onih krvavih dana, dana u kojima su ljudi i položaji padali kao da ih netko kosi trimerom, kada su se u jednom danu izmijenila sva godišnja doba, a glad i žeđ bile uobičajene pojave.

Osim crnih slika s ratišta, scena u kojima krv teče u potocima, preklinjanja ratnih kolega da im zbog ranjavanja skrati muke i oduzme život, Dragutinu su ostale urezane slike u kojima se zadnjim atomima snage borio za kap pitke vode ili komadić hrane. Jedna anegdota koje se prisjeća dogodila se u Starom Grabrovcu.

Zagađen bunar

Danima nismo okusili vodu. Bunar je od nas bio udaljen desetak metara, ali nismo mogli do njega jer su neprijateljski snajperisti stražarili. Pogodili bi sve što se micalo. No, odlučio sam riskirati. Polako sam se četveronoške dovukao do bunara i kantom zagrabio vodu. Pola sam razlijao, a ostatak sam vukao natrag. Svi koji smo bili tamo, nas osmorica, navalili smo na kantu, prisjeća se Dragutin. Zadovoljstvo je bilo kratkog vijeka jer im je ubrzo nakon ispijanja vode postalo mučno. Svi koji su okusili vodu razboljeli su se.

Ti bunari duboki su svega nekoliko metara. U njima je bilo uginulih životinja, krvi, smeća, svačega... Još jedna scena, ona borbe za hranu, Dragutinu je ostala duboko utisnuta u pamćenje i ostavila trajne posljedice. Vojnici su, prepričava, često bili primorani sami pronalaziti hranu i ubijati životinje ne bi li preživjeli.

Zgadila im se svinjetina

Na izlazu iz šume zatekli smo jednu svinju. To nije bila domaća svinja, već mješanac domaće i divlje svinje. Krenula je na nas i morali smo je upucati kako bismo obranili živote i imali što jesti. Rasparali smo je i u utrobi našli ljudske prste, šake (...), s gnušanjem se prisjeća Dragutin. Zbog tog prizora 15 godina nije mogao ni pomirisati svinjetinu, a kamoli okusiti je.

Zdravlje u nepovrat

Kao najgori dan Dragutin navodi 29. listopada 1991. godine - dan kada je ranjen. Vojnici su trčali pred neprijateljskom paljbom. Ispred Dragutina, koji je tada imao 35 godina, bio je dečko starosti oko 24 godine. Najednom je zaglavio u prolazu i pogođen pao, a Dragutin preko njega. Dok su ostali nastavili trčati, D. Branilović je ranjenika odvukao do obližnjeg podruma.

Rekao mi je: Rambo, nemoj me gledati takvog, skrati mi muke. Kako čovjek može ostati normalan nakon što ga prijatelj moli da ga ubiješ?, suznih očiju upitao je naš sugovornik, prisjećajući se prizora rasparanog suborca.

Sklonio mu je pušku i pokrpao ga kako god je znao i umio dok nije pristigla pomoć. On je nastavio dalje, no, ubrzo je izgubio snage i sklonio se ispod stepenica. Tada još nije znao da je ranjen niti ga je išta boljelo.

Ugledao me kolega i vidio da nisam dobro. Dao mi je vode i rekao da se malo raskomotim. Počeo mi je skidati čizmu i odjednom je krv šiknula kao iz cijevi. Pao sam u komu i dalje se ničega ne sjećam, priča Dragutin kojeg je geler pogodio u nogu. Kao posljedicu ratne ozljede danas ima umjetno koljeno.

Umirovljeni Dragutin, koji sa suprugom Renatom ima troje djece – kćer Valentinu i sinove Dalibora i Dragutina, pored ratne ozljede boluje i od PTSP-a koji mu dodatno zagorčava život. Najviše mu godi samoća zbog čega ne živi u obiteljskoj kući, već u maloj kolibi pokraj kuće. Ulaz kućice obrasle cvijećem gotovo je neprimjetan, a u njoj se nalaze krevet, televizor i glazbena linija.

Tu sam najsigurniji. Imam sve što mi je potrebno, dodaje.

Ima dana, kaže, kada je odlično, a ima onih kada sam sebe mrzi, pije samo vodu, šeće po šumi da zaokupi misli i puši cigaretu za cigaretom. Nakon svega što je prošao, žalosti ga situacija kakva je danas: žalosti ga i što ima, osobito mladih, ljudi pred kojima bi se bojao reći da je branio domovinu.

Prema mom mišljenju, oko tri četvrtine onih koji se predstavljaju kao branitelji rata nisu ni vidjeli, zaključio je Dragutin.