Joža Harmicar iz Goričana i Jožo Đuric iz Sumartona prijatelji su već pola stoljeća

Njihovo prijateljstvo seže preko Mure, a započelo je sad već davne 1966. godine – prijatelji su Josip Harmicar - Joža iz Goričana i Josip Đuric - Jožo iz Sumartona u Mađarskoj. Mijenjali su se nazivi država, politički sustavi, Murom je proteklo mnogo vode, ali njihovo prijateljstvo je ostalo i traje već pola stoljeća.

Joža Harmicar rođen je 1946. godine u Goričanu, izučio je za strojara i radio u Sloveniji, a kasnije u Varaždinu, u Vodoprivredi pa u Vodogradnji, kao poslovođa na održavanju obrambenih nasipa Drave i Mure. Jožo Đuric se rodio 1950.godine u Sumartonu, išao u gimnaziju u Budimpešti, ali i završio za električara i radio u Letenyu, a poslije pada komunizma imao tvornicu tjestenine.

Glazba mu je ljubav, svira harmoniku, klavijature, zna zasvirati i otpjevati sve međimurske pjesme. Bio je član poznatog benda Sumartonski lepi dečki koji je svirao na veselicama, i kod nas u Goričanu, a nastupio i u emisiji Radija GO-GO predstavljajući kulturnu baštinu pomurskih Hrvata u Mađarskoj. O tome kako je prijateljevanje počelo Josip Harmicar kaže:

Jednog dana po povratku iz vojske 1966. godine sam si rekao “idem u Mađarsku” i sjeo na bicikl. Prošao sam Letenje i Serdahelj i zaustavio se u središtu Sumartonu, pred krčmom, da promijenim dinare u forinte i nešto popijem. Ljudi pred krčmom su govorili hrvatski, ja ih pitao jesu li iz Hodošana ili Kraljevca, a oni mi odgovorili - mi smo tu iz Sumartona, mađarski Hrvati. Jedan stariji mi rekao da ima sina mojih godina pa da k njemu dođem na piće. Sin pak je imao društvo u kojem je bio i Josip Đuric i tu je počelo poznanstvo. Oni u to vrijeme nisu mogli samo tako skoknuti do mene u Goričan, da bi prešli granicu morali su dobiti dopuštenje iz Budimpešte. Ja sam zato znao otići u Mađarsku i rado bih svratio u Sumarton, da tamo porazgovaram s ljudima na starom jeziku. Ono društvo se razišlo, sin čovjeka koji me pozvao na k sebi se oženio i otišao Bečehelj, pa sam ja nastavio kontaktirati samo s Jožom i tako je poznastvo počelo prerastati u prijateljstvo. Negdje 1969. godine vodio me u Budimpeštu na izlet, a ja sam u to vrijeme kupio “fičeka” 600 pa sam mogao češće ići prijeko. Te godine je i on prvi puta došao k meni, na motoru, i bio iznenađen time kako se živi kod nas u selu. Ta pajdašija je opstala svih ovih pedeset godina.

Josip Đuric o tim danima govori:

Bio sam gimnazijalac u Budimpešti, te nedjelje kad sam upoznao Jožija bio sam na feriju. Bio je malo stariji, ali to nije bila prepreka. U to je vrijeme trebalo dobiti puno potvrda, i to iz Budimpešte, da bi se prešlo granicu pa sam ja Jožija prvi puta posjetio 1969. godine za fašnjek, od petka do nedjelje. Tako sam vido kako se tu kod vas zabavlja dok su maškori. Istog smo temperamenta i skoro istih navika, čak bih se usudio kazati kao braća, o dugogodišnjem prijateljstvu kaže Josip Harmicar.

Zajedno se putovalo po Mađarskoj i Hrvatskoj i išlo na izlete u Sloveniju i Češku, ljetovalo skupa na Viru, ali i u vikendici Josipa Đurica na Balatonu. Jedan je drugom išao na obiteljske proslave, rođendane, imendane, pričesti i firme, a i na sprovode. Josip Đuric dodaje da se nije gledalo na novac, u Mađarskoj se živjelo teže, ali su si uzajamno pomagali nabavljajući stvari koje su s njegove strane granice jefitinije nego preko. Prisjeća se drugih okolnosti vremena mladosti, života iza željezne zavjese:

Pamtim tenkove u Sumartonu i u Serdahelju, cijevi su im bile uperene prema Goričanu. Mi djeca nismo baš razumjeli zašto je tu vojska. Ruska vojska nam je na crkvi srušila zvono - turenj. Moj djed je 1927.godine emigrirao u Kanadu, kad sam se ja rodio vratio se, ali nije dugo izdržao i opet je otišao u Kanadu. Kao djeca nismo odlazili u sela gdje se govorilo mađarski, jer ga nismo ni govorili, ali i zbog toga što su nas pogrdno zvali “Kroboti”.

U školi u Serdahelju sam u kulturnoj grupi naučio svirati harmoniku. U to doba smo u selu imali smo limenu glazbu u kojoj je otac svirao trubu. Volim glazbu, sa svojim sastavom svirali smo po svadbama i proslavama kod nas, ali i u Međimurju. Posebno se sjećam sviranja i druženja sa članovima Limene glazbe Goričan i njihovim kapelnikom Leonardom Gudlinom Lenekom, koji je često dolazio k nama i skupa s nama svirao na svadbama.

Josipu Harmicaru se iz tih vremena u sjećanju zadržala zima 1956. godine. Bilo je tako hladno da se Mura smrznula i mnoge mađarske obitelji su prešle debeli led, bježeći od teškog života i političkih prilika u Mađarskoj, i prošle kroz Goričan na putu za bolji život negdje u Europi.

I bolje polovice su postale prijateljice. Terezija Harmicar je iz Goričana, s Josipom se vjenčala 1970. godine. Irena Đuric i Jožo vjenčali su se 1971. godine. Irena je također rodom Sumartonka, ali je ona slabije govorila hrvatski, ali ga u novom domu poboljšala pa danas i ona govori starim međimurskim kakvim se govorilo u obitelji Đuric. Irena i Terezija tako bez teškoća razgovaraju o svemu i slažu se kao rođene sestre.

Zanimljiva je i posljednja epizoda iz priče o ovom prijateljstvu. Josip Harmicar je nedavno proslavio 70. rođendan. Za vrijeme slavlja na ulici se začula svirka, a Josip i gosti se zapitali čiji su to svatovi. Kad su pogledali kroz prozor, eto iznenađenja, bandisti iz Sumartona ulaze u dvorište Harmicarovih. Nesvakidašnji rođendanski poklon Josipa je ganuo do suza.

Posljednje druženje dvije su obitelji imali u goricama Đuricovih, nedaleko Sumartona, tu je i napravljena ova bilješka. I Harmicarovi i Đuricovi su tu donijeli i foto - albume kojima su se podsjetili na druženja i izlete, uz želje da prijateljstvo potraje još puno godina.