Kad Lovro Pergar zavrti lončarsko kolo, glina priča o prošlosti naših starih

Nekada vrlo traženi i cijenjeni stari zanati danas su pred izumiranjem, a dobrog majstora koji će ručno izraditi neki kvalitetan proizvod gotovo je nemoguće naći. Lončarstvo, jedan od prvih zanata koji se pojavio nastankom ljudske kulture o čemu svjedoče mnogi arheološki nalazi, danas je gotovo palo u zaborav.

Da mlade generacije još uvijek njeguju tradiciju i brinu o očuvanju starih obrta dokazuje Lovro Pergar iz Zasadbrega, po zanimanju lončar. 19-ogodišnji Lovro jedini je muški lončar na području Međimurja i šire okolice koji je svoj kruh ponašao upravo u izradi keramičkih proizvoda od gline.

Ljubav prema ovom poslu naslijedio je od oca, jedinog profesionalnog pećara u Međimurju koji je također krenuo očevim stopama.

Pošto mi se otac bavi kaljevim pećima oduvijek sam u tom poslu. Kako se on bavi montiranjem, želja mi je proizvoditi elemente za kalijeve peći kako bismo si vezali posao, pojašnjava Lovro kojem je bavljenje tradicionalnim zanatom jednostavno u krvi. Srednju školu za dizajnera i proizvođača keramike završio je u Bedekovčini, nakon čega se odlučio za otvaranje vlastite lončarske radionice. Majstor je u izradi uporabne i ukrasne keramike, a već se nakon jedne godine radnog staža može pohvaliti zavidnim sposobnostima i širokim asortimanom proizvoda – od bidri, štruca, kuglofa, tepsija, tegli, vrčeva, štumbleka i čašica do krigli i tiblica.

Dobar je to posao od kojeg se može živjeti. Ide nekako, ali kod nas još uvijek nije do kraja prepoznato. Sve je malo zamrlo i očito treba nekoliko godina da se ljudi opet vrate na staro i počnu cijeniti tradicionalne proizvode, komentira Lovro. Kupaca i narudžbi zato ima i lončarsko kolo se stalno vrti, a jedinu prepreku u potpunom ispunjavanju potencijala predstavlja mu premala peć. Zbog toga se, kaže, ne može upuštati u velike narudžbe, niti imati puno robe na zalihi.

Sama izrada proizvoda dugotrajan je i nimalo jednostavan proces, a od početne do završne faze proteknu dva do tri tjedna. Treba slijediti svaku fazu jer ukoliko se nešto preskoči sve pada u vodu. Glinu je najprije potrebno formirati u željeni proizvod na lončarskom kolu. Nakon toga slijedi sušenje koje varira od tri do četiri dana, da bi se potom izvelo retuširanje, odnosno ravnanje svih neravnina i nepravilnosti. Zatim je na redu 1. ili biskvitno pečenje, farbanje i glaziranje te 2. pečenje. Pošto imam malu peć ne mogu sve odjednom ispeći pa mi proces traje malo duže, objašnjava Lovro. Kako bi tome stao na kraj u skorije vrijeme planira aplicirati na neki projekt koji će mu pomoći u dobivanju sredstava potrebnih za kupnju veće peći ili će investiciju pokriti iz vlastitog džepa.

Inicijativa izrade međimurskih suvenira

Osim već ustaljenih proizvoda za svakodnevnu uporabu, izrađuje i glinene rukotvorine po narudžbi, pri čemu na vidjelo dolazi njegova kreativnost i talent. Kupci su mu pretežno Međimurci kod kojih su najtraženije duguljaste štruce, bidre i tepsije, a dobru suradnju ima s Obiteljskim poljoprivednim gospodarstvom Đuran iz Slakovca za koji izrađuje tiblice.

Nerijetko se događa da ga kontaktiraju i ljudi iz drugih dijelova Hrvatske, obzirom da je lončarstvo danas još uvijek traženo, no, jako rijetko zanimanje, pa se tako može pohvaliti i činjenicom da jedna poznata zagrebačka pivnica toči pivo u njegovim kriglama. Pored toga u suradnji s likovnom udrugom Izvor i udrugom Kalinka osmislio je i izradio glinene tanjure oslikane međimurskim motivima.

Budući da se ove godine obilježava 450. obljetnica održavanja Sigetske bitke, tanjure su odlučili oslikati portretima obitelji Zrinski kako bi se proizvod mogao plasirati na tržištu kao međimurski suvenir.

Željeli smo napraviti nešto naše i nešto što će turisti moći kupiti prilikom posjeta Međimurju, dodao je Lovro koji izrađuje tanjure koji se potom oslikavaju engobama, bojama za keramiku, koje daju lijep sjaj zbog čega su tanjuri pogodni za održavanje.

O ideji međimurskog suvenira pregovarali su i s Turističkom zajednicom Međimurske županije koja je prvotno bila zainteresirana za otkup tanjura, no, cijela priča je na kraju stala.

Napravili smo tanjure, pronašao sam čovjeka koji nam je izradio kutije za suvenir i sada već par mjeseci sve stoji na mjestu. A Porcijunkulovo je pred vratima kada bi se ideja mogla pustiti u pogon, dodaje. Naknadno mu je rečeno neka osmisli neki manji suvenir koji će i cjenovno biti jeftiniji, što Lovri nije prihvatljivo.

Neki manji suveniri poput obične glinene pločice nemaju funkcionalnu vrijednost poput ovog tanjura. Ni ja kao lončar na malim stvarima ne mogu puno zaraditi, iako uložim puno truda, a smatram i da se županija puno bolje može predstaviti i promovirati jednim ovakvim proizvodom kao što je oslikani glineni tanjur, ističe.

Bez obzira odluči li turistička zajednica prihvatiti njegovu ideju međimurskog suvenira ili ne, Lovro će i dalje biti ustrajan u brušenju svog zanata i kreiranju novih proizvoda, premda će mu fokus u budućnosti biti ručna izrada elemenata za kaljeve peći te će i dalje nastaviti s izradom tradicionalnih proizvoda kako oni ne bi otišli u zaborav.