Marija Šavora: Kako sam otkrila blago zamotano u stari rubac moje bake

Dom obitelji Šavora u Donjem Kraljevcu pravi je mali muzej predmeta iz našeg nasljeđa. Čuvarica njegovog fundusa je je domaćica Marija Šavora, marljiva sakupljačica narodnog blaga. Ipak je to i zajednička stvar, važnu ulogu u tome igra i suprug Andrija, umirovljenik.

Starine sam počela prikupljati pred 17 godina, ali je klica toga puno starija. Suprug je jednog dana 1975. godine donio kući neke odjevne predmete, bili su zamotani u rubac, kako je nekad bio običaj. Dala mu je to moja baka Franciska Najman iz Cirkovljana, iz kojeg sam rodom. Uređivao joj je dvorište, a ona sirota nije imala čime platiti pa je rekla da će se time odužiti njemu, a time i meni kao mlađoj unuci nešto ostaviti. Ja tada i nisam znala što bih s tim, ali sam pospremila. Nakon dosta godina sam rubac razvezala, bili su u njemu tzv. pivinski tibet, to je rubac kojemu ime daje boja piva, rijedak i zato posebno cijenjen, i spodnjice, odnosno podsuknja, pa fertuf ili pregača i markazetna robača, odnosno čipkasta suknja s navezenim ružicama, koja se nosila samo u najsvečanijimim prigodama, te podrobača, odnosno potsuknja.

Robača je tu imala posebnu ulogu. Rekla sam si, hajde da to dam oprati. To je trebalo znati s tim starim stvarima, ja to tada nisam znala, to sam tek s vremenom naučila. Ono što se dogodilo bilo je kao u priči o ružnom pačetu – robača je onako čista zasjala u ljepoti koja me zaprepastila. U trenutku sam shvatila da ono što je staro nije zato i bezvrijedno. To je i pokrenulo nešto u meni, osjetila sam potrebu da imam još takvih stvari, priča Marija.

Naša sugovornica danas ima zbirku od gotovo tri stotine odjevnih predmeta, koja raste. Tu je stotinjak kiklji guzanki, odnosno nabranih suknji, tridestak tibeta, dvadeset bundača, odnosno rubaca od tzv. bukle vune, i 15 štrikanaca – postoji cijeli niz pravila o tome u kojim se prigodama koji stavilo, kao zapravo i o drugim dijelovima nekadašnje nošnje. U Marijinoj zbirci je i stotinjak spodnjic, deset markazetnih robači, ima i jednu peču, ukrasno pokrivalo za glavu za podsnehalju u tradicionalnom vjenčanju. Nešto je sama dodala. Za djecu, male folkoraše, našila je deset nošnji. Izradila je i replike peče, mada ne u izvornom materijalu, njega danas ni nema. Ono što se nosilo je nekako u središtu njenog zanimanja, ali je prikupila, a nešto i sačuvala iz svog nasljeđa, i dosta starih upotrebnih predmeta i komada namještaja i sl. O svom sakupljaštvu kaže:

Jedan dio nasljeđa, odjeća, doslovce je odlazio u grob s našim starima, običaj je bio da se pokojnika pokopa odjevenog u najbolje što je imao. Ali, mnogo toga je znalo i ostati i ja sam si davala truda da obiđem starije ljude ili one koji su nešto naslijedili, a ne bi znali što s onim što su im roditelji ostavili. Ponetko je dobar i cijeni vrijednost mojeg sakupljaštva, a ljudi me po tome i znaju, neki će sami ponuditi ako nešto imaju, ili me upozoriti da netko nešto ima. Nekome treba nešto platiti. I suprug tu ima ozbiljnih zasluga za moju zbirku, osobito u njenom početku. Prijašnjih godina bi pri uređenju dvorišta znao pasti dogovor da će se platiti nekom starinom - ljudi su bili siromašniji, nekima je to odgovaralo. Danas toga više nema. No, i danas, u mirovi, suprug zna nešto donijeti ili oslušnuti ima li negdje nečega, pa me uputiti.

Nažalost, dosta toga i promakne i ode u nepovrat.

NA LOMAČI

Mnogi još nisu svjesni vrijednosti onoga što su im ostavili roditelji ili bake i djedovi. Marija priča što sve spada u sliku našeg odnosa prema nasljeđu:

Jednom sam čula da je umrla stara žena iz imućne obitelji, naslutila sam da bi tu bilo vrijednih stvari, ali i rekla sebi da ne mogu njenim najbližima, onako rastuženima smetati baš prvi dan nakon što je preminula. Otišla sam nešto kasnije i ljudi su bili susretljivi, ali odgovor nepovoljan, zapravo me šokirao – joj, pa što niste jučer došli, mi nismo znali što s tim starim stvarima, sve smo to u dvorištu spalili. Hrpa je bila tako velika da smo kolcem morali rašiti vatru da se ne ugasi.

Ustrajnost u sakupljaštvu Mariji donosi tek polovičnu zadovoljštinu – onu unutarnju ima, voli to što radi. Kao čuvaricu etnografskog blaga znaju je mnogi, ali bi njen trud puni smisao imao kad bi se ono što ima, a već je uredno naslagano u ormare, a predmeti odloženi na tavan garaže, gdje zauzimaju pozamašan prostor, moglo negdje predstaviti. Ali, takvog prostora nema.

Mariju znaju kao aktivnu sudionicu javnih zbivanja u Donjem Kraljevcu; piše i poeziju i redovito se i njome predstavlja na svetkovinama vezanim uz Magdalenje, mjesno proštenje. Tu bude predstavljena i kao sakupljačica narodnog blaga.

U domu koji propada župi, pored naše crkve, postavljena je neka vrsta stalne izložbe starih predmeta iz moje zbirke, ali je to njen samo vrlo mali dio. U prigodama kao što su Magdalenje, naše mjesno proštenje, ili ponekad uz Dan Općine, ako se župa uključi u obilježavanje, ja donesem i nešto od kuće, ove godine sam tako napravila prikaz običaja uz krštenje, ali je to dostupno javnosti tek pokoji dan.

Djeca imaju druge preokupacije i neće nastaviti ovim mojim kolekcionarstvom. Imaju podijeljen stav, neki puta pitaju ne bi li se tavan garaže mogao bolje iskoristiti, ali zet Mario Mesarić, koji nastavlja suprugov posao, i sam zna donijeti neke stvari. Mlađa kći Sandra je folklorašica i zna vrijednost baštine, ali možda je druga generacija biti spremna nastaviti, to su unuci Ana i Mihael. Ali oni su još djeca, a vrijeme ide. Vjerujem da ja, a i Franjo Blažeka, koji također ima svoju zbirku u župnom domu, a i žene koje u svečanim prigodama donesu ono što doma čuvaju, imamo pravo da nam se pomogne, da tu nešto učine Općina Donji Kraljevec ili županija, odnosno institucije kojima je zadatak čuvanje naše kulturne baštine ili potpora onima koji ju čuvaju.

U Donjem Kraljevcu ima ambicija u razvoju koje se temelje u tome što je tu rođen dr. Rudolf Steiner, to je ozbiljan adut za predstavljanje svijetu. Marija vjeruje da bi se etnografska zbirka dala uklopiti u cjelinu slike o Donjem Kraljevcu kakav je nekad bio i koju bi bilo vrijedno pokazati gostima, ali i našim mlađima.

Počelo se spominjati mogućnost da se za to kupi dio župnog zemljišta iza doma, ali se bojim da ni to nije blizu, a kamoli podizanje nečega. I meni godine idu, prije bih se možda sama upustila u nešto, sada više ne. Trebam rješenje za prostor, inače sam se uzalud trudila i mogu ovo što sam sakupila ostaviti napolju, pa neka hvata plijesan.