Petar Horvat iz Cirkovljana treba pomoć kako bi spasio etno zbirku

U Cirkovljanu živi jedan od najvećih ljubitelja i sakupljača starina - Petar Horvat koji za sebe kaže da je oduvijek više volio prošlost i život kakvim su živjeli naši stari od onoga što nam je danas dano. Stoga ne čudi što mu problem nije predstavljala ni petrolejka uz pomoć koje se do 23. godine života borio s mrakom. Zato, unatrag dvadesetak godina, marljivo stvara zbirku etno predmeta koja je danas, prema njegovoj procjeni, peta po veličini u Hrvatskoj, a druga u Međimurju.

U Međimurju najveću zbirku ima Stanko Trstenjak iz Marofa, kod Svetog Martina na Muri. On, doduše, čuva i odjeću te narodne nošnje, koje ja nemam, govori Petar. Od najmanjeg, ručno rađenog, čavla starog više od 200 godina, do najvećih eksponata, kravljih drvenih kola i tkalačkog stana odnosno krosna, zbirka danas broji oko 1.000 predmeta.

Morate znati da ovo nije slično sakupljanju maraka ili značaka. Moja su kuća i pripadajući grunt prepuni predmeta za koje više nemam dovoljno prostora. Gotovo 90 posto predmeta je drveno, pa zahtijeva održavanje. Nažalost, neki od njih sada nepovratno propadaju, a jedini sam koji posjeduje neke eksponate, zabrinuto govori Horvat.

Dodaje kako je važnost njegove zbirke zasad jedini prepoznao Grad Prelog koji je dio predmeta smjestio u Muzej Croata Insulanus Grada Preloga.

Pokušavam naći lokaciju na kojoj bih izložio tkalački stan, s tim da bi on tada mogao nekome i koristiti. Ne želim ga prodati, ali bio bih sretan da se izloži u nekom hodniku škole, prostoru KUD-a ili pak muzeju, a na njemu se još uvijek može tkati, govori Horvat, nadajući se da će netko imati sluha za njegove molbe i pronaći prikladno mjesto za veliki eksponat.

Prisjetio se da ga je cijela situacija s predmetima koji trebaju pravo mjesto ili tek male popravke gotovo natjerala da proda dugotrajno stvaranu zbirku. Brinu ga zima i kola koja su izložena vremenskim neprilikama. Žao mu je da propadnu. Kola trebaju male popravke i bit će funkcionalna.

Bilo bi mi jako drago kada bi Turistička zajednica i Grad prepoznali važnost njihove obnove, posebno sada, prije prvih jesenskih kiša. Još uvijek postoji kolar koji može obnoviti kotače, a ideja je da onda u njih zapregnem kravu i da pokažemo kako je to nekada izgledalo.

Zaprežna kola više se nigdje ne mogu vidjeti, a na polju bismo mladima mogli dočarati kako je nekada izgledalo oranje. Znate, starije generacije bi plakale. Siguran sam u to jer izrađujem stare kučice kao suvenire i mnogo je žena plakalo kada su ih vidjele jer su ih podsjetile na mladost. Osim drvenih kola, tu je i sva dodatna oprema: plug s oranicama, brana, korpica za kravu, bič...

Oko 15 posto zbirke čine vlastiti predmeti odnosno obiteljsko nasljeđe. Ostatak predmeta godinama je P. Horvat tražio na sajmovima, a vrijedne eksponate našao je i na divljim deponijama.

Nije me sram reći da sam na smetlištu našao jednu od najvrijednijih stvari jer da nisam, bila bi zauvijek uništena. Tako sam našao zipku, zidni sat, kolovrat... nabraja Horvat samo mali dio onoga što skrivaju zidovi obiteljske kuće. Najveću podršku pruža mu supruga Marija koja u šali kaže da na nju, kao pravu gazdaricu, pada briga o predmetima i redovito čišćenje.

Morate znati da neke predmete imam samo ja i da ih žarko želim sačuvati za buduće naraštaje. No, bojim se da bez pomoći lokalne zajednice to neće biti moguće, zaključio je ljubitelj starina.