Tragovima prošlosti 19.02.2018. 07:11. Zadnja izmjena: 19.02.2018. 07:12.

Književnost

Piše Vlado Mihaljević Kantor: Da ih ne izbriše vrijeme...

Te tmurne i neugodne Stare godine, leta gospodnjega 1837., sahranjen je na skromnom provincijskom groblju, a prije toga i providiran sakramentima umirućih jedan od tada vodećih talenata hrvatske književnosti, Tomaš Goričanec, pisac prvoga hrvatskoga kajkavskoga epa Opseđenje o poboj sisečki koji je upravo i objavljen u nesretnoj godini smrti njegova autora. Prolazi otada vrijeme, a da su rijetki povjesničari književnosti, suvremenici Goričančevi u 19 stoljeću, koji spominju toga Sobotičanca i njegov ep. Tako se nakon stanovita vremena nitko više ne će sjetiti niti Tomaša, a niti Opseđenja, pa im se tako, autoru i djelu, polako gubi svaki trag. Vjerojatno bi to tako ostalo, sve lijepo horvatski zaboravljeno, da nije bilo mara i upornosti profesora Zvonimira Bartolića koji je, pred sada već i četrdesetak godina u jednoj budimpeštanskoj knjižnici pronašao, nošen više slutnjama vrsnoga književnoga znalca no pravim indicijama, taj istinski dragulj hrvatske kajkavske književnosti. Velebni ep Goričančev je tada tiskan, ponovo nakon stotinu četrdeset i pet godina u profesorovim Sjevernohrvatskim temama iz 1982. godine, uz iscrpan komentar, a pretiskan je i u Monografiji općine i župe Male Subotice 1997. godine. Profesor Bartolić, kao predsjednik ogranka Matice hrvatske, vodio je postavljanje spomen-ploče na mjesto pjesnikove rodne kuće u Maloj Subotici.

Proći će polako od tih zbivanja i četrdesetak godina, a od prve objave epa i smrti autora već stotinu i osamdeset ljeta, a da se nesretni Tomaš i danas zaboravlja, pa su tako rijetki i sporadični pokušaji da jedan velikan hrvatske književnosti dobije u povijesti svoje zasluženo mjesto.

Jedan klerikuš, student druge godine teologije, umire dakle te 1837. godine s jedva navršene 22 godine od suhoga betega, tadašnje bolesti siromaha, i naravno, odmah biva zapostavljen, jer je zbog jezika, kajkavski jezik na kojem je pisao ilirci su taman napuštali kao truli brod, bio bačen u književnu i povijesnu ropotarnicu, a velebno i vrhunsko kajkavsko njegovo književno djelo, već spomenuti ep, nije interesiralo više nikoga!  Na Staro leto 2017. prošlo je stotinu i osamdeset godina od toga događanja!

A pored stotinu i osamdesete obljetnice smrti Tomaša Goričanca i tiskanja njegova epa Opseđenje i poboj sisečki upravo se ove godine navršava i punih 425 godina od one bitke i pripečenja o kojem Tomaš Goričanec pjeva. To je čuvena bitka za utvrđeni Sisak grad ili povijesno - bitka kod Siska 22. lipnja 1593. godine. Grad brani posada od svega 800 vojnika, predvođena kanonicima Blažom Đurakom i Matijom Fintićem, u očajnom boju za, tada već, legendarne ostatke Hrvatske (reliquiae reliquiarum). Ipak na vrijeme tim junacima stiže pomoć hrvatske vojske koji vodi legendarni ban Toma Bakač Erdodi. Uz habsburške čete ova će vojska, svega dvadeset sedam godina nakon sigetske bitke, pobijediti do tada nezaustavljivu tursku silu koja nakon toga poraza definitivno gubi moć za daljnja osvajanja, da bi stoljeće kasnije započelo i njezino konačno povlačenje s prostora Hrvatske i Balkana.

Tomaš Goričanec u svom zanosnom domoljubnom epu diči Zrinske i Frankopane, obitelji kojima se Međimuje, Čakovec i Hrvatska ponose već stoljećima. Divi se vojskovođi, banu Erdodiju Bakaču, divi se i svim zapovjednicima vojske, a i braniteljima Siska. Stoga, ne zaboravimo nesretnoga Tomaša i njegov ep, barem ne mi u Međimurju, kraju kojem je i sam pripadao. Ostavio nam je vrhunsko književno djelo kojim nas je zadužio.

Ne pozabimo, kad več v Sobotici smo, niti Priločanca Valentina Maleka, kaj tu prek tridesti je let kak plebanuš služil. Hmrl je pred točno pedeset let, leta jezero devetsto šezdeset osme. Niti njemu povijest ne bi dužna ostati smela!