Vlč. Ivan Kljunić vjernicima je povodom Bijele nedjelje uputio prigodnu homiliju

Vlč. Ivan Kljunić, župnik u Kotoribi vjernicima je povodom Bijele nedjelje uputio prigodnu homiliju:

Braćo i sestre, prošle nedjelje slavili smo Uskrs, Isusovu pobjedu nad grobom, nad smrću. Iza nas je Korizma, vrijeme priprave za taj naš najveći blagdan. Pred nama je uskrsno vrijeme koje traje 50 dana do blagdana Duhova, kada ćemo slaviti spomen na silazak Duha Svetoga, koji će u svakoga od nas udahnuti duh ljubavi. Time imamo kao vjernici neku zadaću, a to je da naviještamo Krista uskrslog svima oko nas, da budemo svjedoci tog događaja i vidljivi njegovi učenici. Upravo je Njegovo uskrsnuće temelj svega i zalog  našega uskrsnuća i naše pobjede, to je ta radost koju nam daje vjera. Biti kršćanin znači prvo vjerovati da je Bog Isusa, koga su ljudi razapeli, uskrisio i učinio Gospodarom svega stvorenja. 

Učenici u strahu od židova su zatvorili vrata. Tome se uopće ne treba čuditi, jer znamo što se prošlih dana dogodilo u Jeruzalemu. Isusovo raspeće i njegova smrt na križu teško ih se dojmila. Izgubili su gotovo svaki mir i sigurnost. Obistinile su se Isusove riječi: «Udarit će pastira i ovce će se razbjeći!» Od straha su pomno  zatvorili vrata i čekali trenutak kad će se bijes narodnih vođa okomiti na njih.

Nastao je neočekivani obrat kad im se ukazao Uskrsnuli. Pozdravlja ih «Mir vama!» Ukazanje uskrsnulog Gospodina uklonilo je svaki strah, očaj i nesigurnost. Apostoli postadoše drugi ljudi: mudri u božanskim stvarima, čvrsti i neustrašivi te postojani u svim progonima, što nam dokazuju i Djela apostolska.

Prvi kršćani živjeli na posve nov način. Vjera u uskrslog Krista bila je temelj njihove uzajamne veze, njihova jedinstva; ona ih je ispunjavala živom radošću, pravom, iskrenom i nesebičnom ljubavlju. Nije upravo nikakvo čudo što je takav život prve kršćanske zajednice pobuđivao divljenje svih koji su ih promatrali. To je bio najuspješniji apostolat, kojim su najviše duša pridobili za Krista i njegovu nauku.

Značajna je pojava prve Crkve i zajedništvo dobara. Budući da su doista bili «jedno srce i jedna duša» vodili su veliku brigu za sve, a osobito one najpotrebnije. Ta je pobuda dolazila iznutra. Nutarnji stav predanja Bogu, koji stvara ozračje zajedništva, nužno se morao izvana očitovati u podjeli svega među braćom.

Prema sv. Ivanu i Jakovu prava se kršćanska ljubav očituje i postaje plodnom u brizi za braću, koja su u nevolji.

Zanimljiva je Tomina reakcija, koja nas podsjeća na tolike naše suvremenike. U Ivanovom evanđelju Toma zauzima istaknuto mjesto i značenje. Dva puta ga susrećemo kao onoga koji pita, a ujedno i sumnja. Prvi puta kada Isus govori učenicima: Kamo ja odlazim, znate put, Toma mu odgovara: Gospodine ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati? Drugi puta, slušali smo u današnjem evanđelju, sumnja na Isusovo uskrsnuće. Pitanja i sumnja apostola Tome bliske su današnjim kršćanima i to iz dva razloga, prvi zbog toga što vjera mnogih kršćana uzdrmana naočigled velikih prirodnih katastrofa, zloće ljudi, patnje nedužnih, siromaštvo i glad u svijetu. Drugi razlog, zato što kršćani misle da vjera i sumnja uopće ne moraju biti u suprotnosti. Crkva je sve donedavno tvrdila da je grijeh sumnjati, ali danas prihvaća ljude koji imaju sumnje. Mnogi duhovni pisci smatraju da je sumnja pokretač vjere. Sumnja isto tako posjeduje pozitivan vid do zrele i duboke vjere. U svima nama se krije sumnjivi Toma, čak do toga da nam se u nekim životnim situacijama vjera učini kao velika iluzija. Pitamo se, može li se vjerovati tim vjerskim tvrdnjama, pa sve do onoga vjerujem samo u ono što se može dokazati i što vidim. Takav pristup je vrlo ograničen i površan. Toma je tražio dokaze, ali ga oni nisu doveli do sreće i mira. Dokazi ga nisu zadovoljili, jer dokazima možemo samo pothraniti svoje ovozemaljske potrebe. Vjera nas otvara za onostranost. Znakovi vjere daju nam mogućnost shvaćanja drukčijeg svijeta.

Čudo Kristova uskrsnuća nije i ne spada u red činjenica koje se trebaju dokazivati. Ono je u području znakova. Onaj tko želi sumnjati i koji ne želi vjerovati uvijek će imati razloga sumnjati, bez obzira na očitost znaka koji o tome svjedoči. O vjeri u uskrsnuće svjedoče nam svojim životima od samog početka apostoli i učenici, pa sve do naših dana svi sveci i mučenici.

Možda i mi poput Tome tražimo dokaze. Možda smo slijepi za Božji svijet. Otvorimo oči i pogledajmo znakove oko sebe. A ako smo i za njih slijepi i ako ih ne vidimo, vjerujmo Isusovoj riječi: «Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju».