Branko Baksa: Najdraži dio posla su posjeti našim članovima

Uvijek dobro raspoložen, rođeni pozitivac Čakovčanin Branko Baksa postao je s svojevrsni sinonim za jednu od najdugovječnijih organizacija koje se bave pravima osoba s invaliditetom u našem kraju – Udruge tjelesnih invalida Međimurja. Godine 1998. bio je njen osnivač, a otada je i predsjednik. Svaka udruga na svoj se način bori za financiranje, odnosno provođenje svojih projekata, a kako u razgovoru za naš tjednik kaže Baksa, Udruga tjelesnih invalida odlučila se za teži, ali smatraju, pametniji put – ishođenje sredstava iz fondova Europske unije i angažiranje što više volontera. Znanjem protiv predrasuda, Brzi start i Osvijesti se, samo su neki od projekata koje su uspješno proveli, dok je trenutno aktualan onaj naziva Učim, učiš. –U suradnji s Međimurskom županijom, Centrom za odgoj i obrazovanje i Gospodarskom školom Čakovec putem tog projekta polaznicima Centra za odgoj i obrazovanje nastojimo pomoći pri odabiru budućeg zanimanja.

Upravo u Gospodarskoj školi postoje smjerovi koji bi njima mogli biti zanimljivi, poput cvjećara, frizera, kozmetičara, a uz radionice organiziramo i obilaske tvrtki u kojima bi danas sutra mogli pronaći zaposlenje, opisuje Baksa. Projekte za udrugu, ističe, također pišu volonteri – mladi, stručni ljudi kojima je to svojevrsni trening. –Ponudimo im izazov, naravno cijelo im vrijeme pomažemo koliko možemo, a onda im je to i referenca za posao, bilo na projektu ili negdje drugdje. Nažalost, trajanje projekata koje financira Europska unija ograničeno je na godinu, dvije ili tri, pa ostanu bez posla, no iskustvo uvijek dobro dođe. Prije javljanja na projekt, pratimo natječaje, procijenimo gdje bi mogli uspjeti, brzo prikupljamo dokumentaciju i tražimo partnere, a prije samog apliciranja na sve oko bace i djelatnici agencija poput županijske REDEA-e. Oni to također za nas naprave bez naknade, priča Baksa, a pojašnjava i zašto su prije određenog vremena odustali od angažmana pri pružanju socijalnih usluga.

- Smatram da socijalne usluge mora pružati država, no ona je komotna pa to nastoji uvaliti udrugama. S time se duboko ne slažem. Postoje centri za socijalnu skrb. Oni se moraju baviti socijalnim uslugama, a mi možemo biti podrška i posrednik između korisnika i države. Ranije je uvijek bilo mnogo nepoznanica, primjerice kod projekta osobnih asistenata u školama. Ministarstva su kasnila s plaćanjem i na kraju su udruge uključene u to uvijek imale financijske probleme.

POMAKA IMA, ALI SU SPORI

Udruga tjelesnih invalida Međimurja trenutno okuplja 348 članova. Upravo posjeti njima, s obzirom da ih je više od 50 posto teško pokretno pa ne mogu doći u sjedište udruge u čakovečkom Perivoju Zrinskih, najdraži su dio Baksinog posla. -Posjećujemo ih, donosimo poklone, razgovaramo. Na taj način najbolje upoznate ljude, a oni su i opušteniji i otvoreniji u razgovoru u vlastitoj kući. Ako im zatreba uvijek im i pomognemo oko dokumentacije za ostvarivanje pojedinih prava, pomažemo na sve moguće načine, ističe Baksa, a na naše pitanje koliko Hrvatska zaostaje za gospodarski naprednijim zemljama pri pitanju poštivanja, odnosno ispunjavanja prava osoba s invaliditetom, odgovara: Ipak ne bih htio biti previše kritičan.

Moramo realno pogledati gdje živimo, odnosno kakva nam je ekonomska moć. Na primjer, iznimno bogate zemlje poput Švedske u posljednje vrijeme smanjuju prava osoba s invaliditetom. Kod nas su pomaci možda spori, ali ima ih. Zakoni i propisi postoje, ali je u praksi vrlo često ostvariti pojedino pravo. Praktički nemoguća misija. Nadležna tijela često zakone zapravo tumače po vlastitom nahođenju, iako sve ostaje u legalnim okvirima. Pomaka ima, ali su spori.