Jasmina Ilijaš, maratonka i triatlonka: Borac sam, i u sportu i u privatnom životu

- Pred šest godina sam počela trčati rekreativno, uz šogora Denisa Hobora, i otkrila da me to opušta. On se kao član Trkačkog kluba Međimurje iz Čakovca i natjecao pa me njegov primjer naveo da se i ja tako okušam. Volim izazove i tako sam se prijavila na polumaraton u Varaždinu 2011. godine. Pobijedila sam u kategoriji mlađih trkača, do 23 godine, i iz Trkačkog kluba Maraton 95 u Varaždinu su me pozvali da im se pridružim, i sada sam tamo članica.

Ovako nam početke bavljenja maratonom, tom izvornom olimpijskom disciplinom, prikazuje Jasmina Ilijaš, maratonka i triatlonka iz Donjeg Kraljevca, nedavna dobitnica godišnje nagrade Općine Donji Kraljevec.

- Nikad prije toga nisam istrčala u komadu više od 7 ili 8 kilometara, a taj sam polumaraton istrčala za sat i 40 minuta. Pomogao mi je Denis savjetom da za probu otrčim taj 21 kilometar tri dana prije natjecanja. No tada su se pojavili problemi sa zdravljem, osjetljivost na gluten u hrani, uz koju idu i problemi imunitetom. Morala sam korjenito promijeniti način prehrane da vratim punu fizičku spremu, a to mi je godinu i pol ometalo pravi trening i napredak.

Svoj prvi maraton istrčala je 2012. godine u Zagrebu. Vrijeme od 3 sata, 33 minute i 18 sekundi samo po sebi nije vrijedno, ali je to što je za sobom ostavila 42 kilometra i 195 metara, i to u vrijeme kad je još imala zdravstvenih teškoća, za Jasminu bila potvrda da može izdržati velike kušnje. Nakon što je povratila zdravlje, napredak je bio brz, pretprošle godine je svoje vrijeme popravila za dvadeset minuta, opet u Zagrebu, da bi prošle godine u Trevisu, u Italiji, maraton istrčala za 2 sata 56 minuta i 20 sekundi. Time je postala tek deseta trkačica u povijesti maratona u Hrvatskoj kojoj je za maraton trebalo manje od tri sata. Ove godine je vrijeme i popravila, opet u Trevisu, trčala je 2:51:25, a u travnju na maratonu u Linzu osvojila drugo mjesto s vremenom od 2:54:05  i zaostala samo za konkurenticom iz Etiopije, čiji trkači, uz one iz Kenije, vladaju na ovoj distanci.

Ali kao da maraton nije dovoljan izazov, Jasmina se bavi i triatlonom, kombinacijom triju sportova, koja od natjecatelja traži sve. Njezina je disciplina Ironman (“čovjek od željeza”), u kojem do cilja treba preplivati 3.860 metara, pa na biciklu preći 180 kilometara i onda pretrčati maraton. - Za triatlon sam čula u Klubu, moj trener Goran Pongračić ga odredio kao nešto za što treba biti jak u glavi. Ja pak sam sebi rekla da se i u tome moram oprobati.

Svoj prvi triatlon apsolvirala je 2014. godine u Nagyatadu, u Mađarskoj, završila ga za 11 sati i 36 minuta, što je tada bilo treće vrijeme hrvatskog ženskog triatlona. Prošle godine je na istom mjestu vrijeme i popravila na 10 sati 36 minuta i 51 sekundu, gotovo puni sat, i time postavila hrvatski rekord, a na postolju zauzela drugo mjesto. Ubrzo ga je u Podersdorfu, u Austriji, popravila na 10:22:17:, za 14 i pol minuta. Krajem srpnja ove godine je u Nagyatadu pobijedila, u vremenu 10:19:38:, “skinuvši” još gotovo tri minute.

I rezultati i brzina napretka stavljaju Jasminu pred izbor. Izbor je muka, kažu, ali ova je slatka. Njen najbolji rezultat u maratonu znači da je već blizu tome da izbori pravo sudjelovanja na Olimpijskim igrama, normi se približila na 6 minuta. Ali pri vrhu se više ne napreduje brzo i za tih 6 minuta trebat će uložiti dosta napora. Da li se usredotočiti na maraton ili na triatlon, pitanje je koje si je Jasmina postavila i prije nego li smo ga mi postavili njoj.

Za olimpijsku normu moram tjedno pretrčati 180 kilometara

- Status olimpijke značio bi mi puno, ne samo kao priznanje, već i iz egzistencijalnih razloga. On nosi redovne prihode i mirovinski staž, pravo na besplatni sistematski liječnički pregled i besplatnu masažu, pomoć u nabavi pripravaka nužnih za oporavak nakon ekstremnih napora. Sad sam u tome prepuštena sebi i susretljivosti kluba. Ja sam i samohrana majka, a nisam ni zaposlena. Na produljenom sam rodiljnom dopustu. Sin David sad bi trebao u prvi razred, ali ima teškoća u razvoju i traži posebnu brigu, upis je odgođen. No i ta mi pomoć ističe 2017. godine. Olimpijsku normu mogu ispuniti, možda već za sljedeće Igre u Tokiju. No za to moram pojačati napore, kilometražu u vrijeme intenzivnijeg treninga sa 150 kilometara tjedno podignuti na 180 kilometara, ali i uzimati više pripravaka za oporavak. Još imam vremena, najbolji rezultati u maratonu postižu se u dobi od 35 godina, a ja sam upravo napunila 28, pa ću najviše moći dati za dva olimpijska ciklusa. Ne kažem da bih mogla blizu samom vrhu, uporna sam, ali skromna. Ne opterećujem se pretjeranim očekivanjima, ali će biti lijepo ako onim što budem dala dostojno predstavim Hrvatsku.

Ne nudi li i triatlon mogućnost da se dođe do olimpijske časti, pitamo. Jasmina objašnjava:

- Olimpijski triatlon je puno kraći od Ironmana, u usporedbi s njim je sprint. Tu se pliva na 1.500 metara, biciklom vozi 40 kilometara i trči 10 tisuća metara. Veliku težinu tu ima plivanje, i moj zaostatak za najboljima bi nakon njega bio prevelik da bih ga nadoknadila na relativno kratkim distancama na biciklu i trčeći, u čemu je moja snaga. Talentirana sam i za plivanje, treniram ga u Varaždinu na bazenima, na Aquacityju i na našoj cirkovljanskoj grabi, i mogu se značajno popraviti. Ipak sam bliže tome da se odlučim za maraton.

Uskoro će opet triatlon u Podersdorfu, sad je izazov i to što je Željka Šaban iz Zagreba na proljeće u Veneciji postavila novi hrvatski rekord od 9 sati i 46 minuta, za 36 minuta bolji od mojeg. Vjerujem da mogu uzvratiti. Triatlon je ispit izdržljivosti i rezultat značajno ovisi o vanjskim okolnostima. Ja sam svoj najbolji rezultat postigla po vrućini, koja napore čini znatno težim, dok je novi rekord postignut pod optimalnim uvjetima, po proljetnom vremenu. Budu li sad uvjeti dobri mogu jurišati na novi rekord. No poslije toga ću se koncentrirati na trčanje.

Napredak u trčanju ipak ohrabruje više, poboljšanje za pet minuta u posljednjih godinu dana je dobar temelj za osiguranje nastupa u Tokiju. Uz velika natjecanja obično se čuje podsjećanje na izreku da je važno sudjelovati, a ne pobijediti, to bi trebala biti srž olimpizma. U današnje vrijeme nije važno samo sudjelovanje, ako ćemo pošteno, a već i do samog velikog natjecanja treba preći dug put. Iako Jasmina još  komad do Olimpijskih igara tek treba preći ipak je već na neki način na cilj došla – ona može kazati da daje sve od sebe, to je osnova olimpizma.

Bit sporta je pobjeđivati sebe

Nama običnim smrtnicima nije sasvim jasno zašto netko želi pretrčati više od 42 kilometra, i to čim brže, a kamoli prije toga plivati i biciklirati na veliku razdaljinu. Jasmina kaže:

- Vjerujem da je bit sporta pobjeđivati sebe, a ne rivale, a ja sam borac i zato prihvaćam napore koje maraton i triatlon nose. Ne bih se u to ni upuštala da nisam sigurna da mogu stalno savladavati sebe.

Napori triatlona znače da se u jednom danu može izgubiti 4 kilograma. Jasmina mora biti borac i u privatnom životu, a tu se umiješao i prst sudbine. Osobni rekord u maratonu je u Trevisu istrčala tek koji dan pošto je pokopala baku Agnezu o kojoj je brinula. Grlo mi se stiskalo od žalosti, gotovo sam plakala trčeći, ali sam nastavila, kaže.

Uz svu borbenost i upornost ne bi išlo bez bez pomoći drugih. - Zahvaljujem treneru Goranu Pongračiću i prijateljima u klubu, ali i svojoj obitelji, koja me uvijek me bodri, tu su mama Marija, sestre Bojana i Darija s obiteljima i brat Jasmin, i sam se okušao u spidveju. A tu je i teta Darinka Balog, ona mi prikače u pomoć kad treba paziti na djecu dok me nema, jer majka mi živi i radi u Njemačkoj, a ja dnevno nekoliko sati provodim u treningu. Zahvaljujem i sponzorima koji me podržavaju.