Mario Novak - Medo otišao na zasluženi "san"

Svoju posljednju službenu utakmicu odigrao je legendarni centar KK "Međimurje" i međimurske košarke Mario Novak-Medo sa skoro 39 godina na leđima. lako bi prema prikazanim igrama ove sezone sigurno mogao odigrati još sezonu, dvije, Medo je odlučio da je vrijeme za mirovinu.

Svoj posljednji susret odigrao je protiv Hermes Analitice iz Zagreba u sklopu kvalifikacija za A - 1 ligu u srijedu, 11. svibnja. Međimurje je poraženo od najbolje momčadi kvalifikacija i novih prvoligaša, a Medo je bio jedan od najboljih igrača svoje momčadi. Postigao je 21 poen uz osam skokova.

Iza njega je respektabilna prvoligaška i drugoligaška karijera. Počeo je u III. OŠ Čakovec, prošao sve omladinske selekcije Međimurja, dogurao do seniora s kojima je odigrao jedinu prvoligašku sezonu u povijesti kluba nakon čega odlazi u snažnog prvoligaša Benston iz Zagreba koji kasnije mijenja ime u Dona.

Poslije toga odlazi u Sloveniju gdje je godinama jedan od najboljih igrača njihove prve lige. Slovensku avanturu je započeo u Kraškom Zidaru Jadran Kras nakon čega prelazi u Alpos Kemoplast -Tajfun (aktualni prvaci Slovenije) gdje je bio kapetan momčadi dvije godine. Nakon toga se vraća u Međimurje na nekoliko sezona, a sljedeća stanica bio mu je Grafičar iz Ludbrega do prošle sezone iz kojeg se vraća u Međimurje i ovdje završava karijeru.

Medo je bio i vrlo aktivan i uspješan u Streetballu (hakl). U dva je navrata bio prvak Hrvatske u Streetballu s “Ekipom za očevid“ i to 2005. u Slavonskom Brodu te 2007. u Čakovcu. To mu je donijelo poziv u Streetbasket reprezentaciju Hrvatske s kojom je bio na dva Svjetska prvenstva.

Prvo je bilo u Veneciji 2006. gdje je osvojio treće mjesto, a drugo je bilo 2008. u Moskvi gdje je na kraju s Hrvatskom zauzeo 8. mjesto. Spomenimo da među osvojenim trofejima ima i nekoliko prvih mjesta u A - 2 ligi sjever, kao i osvojenih Kupova Međimurja i regije sjever te još i polufinale Kupa Krešimir Ćosić 2001. s Donom, Final Eight Slovenskog kupa s Alposom i ulazak u polufinale Kupa Spar. Igrao je i dvije All Star utakmice, 2001. u Čakovcu te 2005. u Mariboru. Najboljim košarkašem Međimurja bio je proglašen 2011. godine.

Razgovor smo započeli pitanjem o njegovom posljednjem oproštajnom susretu protiv Hermes Analitice.

Kako si se osjećao znajući da ti je to posljednja službena utakmica u karijeri?

Malo su me prošle emocije i oči su malo zasuzile. Šteta jer smo izgubili, ali smo odigrali dobru i napetu utakmicu do samoga kraja. Mislim da sam se oprostio kao pobjednik jer smo ostvarili priželjkivani cilj i osvojili ligu, a kvalifikacije su bile samo šlag na tortu i nagrada za vrlo dobru sezonu cijele ekipe.

Tvoji košarkaški počeci, kako je došlo do toga da si počeo trenirati košarku i malo o tom vremenu?

Početak je bio na 3. O.Š. Čakovec u petom razredu, u šestom nije bilo treninga tako da je službeni početak sedmi razred 1989. godine kod Branka Hajdinjaka Paje. Stvarno se ne sjećam zašto sam počeo trenirati košarku, ali bila je to ljubav na prvi pogled.

Kao klinci smo u kvartu non-stop imali nekakav sklepani koš od drva i metalni krug kao obruč i igrali košaricu. Naravno da je bilo i drugih sportova ali košarka me valjda najviše privukla i bila mi najzanimljivija od svih sportova.

Za koji te klub vežu najljepše uspomene?

Teško je to reći jer me za svaki klub veže određena uspomena i uspjeh. Najviše sam osvojio s Međimurjem, najviše naučio u Benstonu i igrao s vrhunskim igračima kao što su Novosel, Gnjidić, Maloča, Antić i radio s Burićem i Mehešom. Najbolju sam košarku igrao u Sloveniji, bio dvije godine kapetan Alposa/Tajfuna. Još su me trenirali Prodanović, Milović, Matjaž Tovornik i Damjan Novaković (Alpos/Tajfun) s kojim sam najbolje surađivao i naravno Branko Hajdinjak Pajo, moj prvi trener na III. OŠ Čakovec.

S kojim si se igračem najbolje slagao na terenu?

Bio je to Jimmie Lee Hunt u Alposu iz Šentjura.

Zadnjih par sezona odigrao si u tandemu s mlađim bratom Matijom, par rečenica o tome?

To mi je bila želja -  da bar zadnju sezonu odigram s burazom, a poklopilo se da smo odigrali zadnje tri, dvije u Ludbregu i zadnju u Međimurju. Šlag na sve je bilo osvajanje prvenstva i igranje kvalifikacija. Tako da sam se oprostio na najbolji mogući način, igrajući s bratom i osvajanjem prvenstva.

Što sada nakon igračke karijere? Trenerske vode? S djecom u klubu si već radio ili radiš, možda koja sezona rekreativno za Globetku u C-1 ligi, njihov trener Škoda se šali da imaš "potpisani" ugovor s njima na barem jednu sezonu.

Počeo sam ove sezone malo raditi u Školi košarke, ali to je bilo neredovito zbog posla, mojega klinca i treninga. Malo rekreacija dva puta tjedno plus malo fitnessa i to je za mene dovoljno, a treba se više vremena posvetiti obitelji i poslu. Globetka i C-1 liga teško, možda kakav veteranski turnir i prijateljske veteranske utakmice.

Gdje radiš?

Od 2007. radim u OŠ Kuršanec kao učitelj razredne nastave, a prije toga sam sedam mjeseci radio u COO Čakovec s djecom s teškoćama u razvoju. Radim s romskim učenicima i trenutačno sam učitelj 4. razreda.

Posao učitelja je na svoj način težak i zahtjevan, ali istovremeno i predivan. Pogotovo kada djecu naučiš čitati, pisati, računati i kada vidiš da upijaju svaku tvoju riječ te kada te poštuju i vole.

Imaš li neki najdraži trenutak u karijeri?

Ulazak u 1. ligu 1998. s Međimurjem, naravno All Star utakmice, prva utakmica za Benston i pobjeda protiv Cibone te pobjeda protiv Crvene Zvezde koju je tada vodio legendarni Zmago Sagadin u prijateljskoj utakmici u Šentjuru 2004. godine.

Tvoj pogled na međimursku košarku danas?

Klinci više nemaju toliko zanimanje za sport kao starije generacije (računala, mobiteli, internet, Play Station), nemaju idole u pravom smislu riječi, svi bi igrali, ali nitko ne bi trenirao. Slabo ili nikako se radi po klubovima, mala baza djece. Mala smo sredina pa djeca sa završetkom srednje škole odlaze na fakultete i prestaju s treniranjem (obrazovanje uvijek mora biti na prvome mjestu).

Da bi došlo do pozitivnih pomaka mora se početi raditi od D. Dubrave, D. Kraljevca, M. Središća, Nedelišća, promijeniti mentalitet, pristup i možda za deset godina opet bude nekih novih i zanimljivih talentiranih igrača. Nakon Patrika Jambrovića koji igra za Kvarner iz Rijeke ne vidim nikoga tko bi u sljedećih pet godina mogao biti zanimljiv prvoligaškim klubovima.

Moje skromno mišljenje, zaštićena godišta su unazadila košarku, klinci nisu napredovali, već ih klubovi s 18 godina jednostavno "odbacuju" i mijenjaju s 2-3 nova zaštićena koji moraju igrati, a po meni igru moraš zaslužiti svojim radom, trudom, željom i zalaganjem na treninzima.