Jozsef Kökeny, nogometni veteran Trnave, rodom iz Čoke

Udruga sportske rekreacije „Prijatelji” u Goričanu okuplja ljubitelje najvažnije sporedne stvari na svijetu, one najodanije nogometu. Najvećim dijelom su to veterani NK „Trnave”, to znači sami Goričanci. No njen najstariji član, isto tako veteran „Trnave”, ne dolazi baš izbliza – to je Jozsef Kökeny, rodom iz Čoke u Srbiji, na sjeveru Banata, blizu tromeđe s Rumunjskom i Mađarskom. Nije se radilo ni o kakvom plaćenom transferu, u vrijeme kad je tu zaigrao duh komercijalizma koji danas prožima i one najniže lige još se nije osjećao – za gorički klub su igrali Goričanci, i to sa srcem. Kako je Jozsef, ili Mađar, kako ga svi znaju, došao u Međimurje, zanimljiva je priča, komadić za sliku podsjećanja na neka druga vremena.

I prije šest desetljeća je neimaština, teža od ovoga što danas zovemo krizom, tjerala ljude da zaradu potraže u sezonskim poslovima, daleko od kuće. Jedno od mjesta na koje su išle Međimurke je i vinograd velikog gazdinstva blizu Čoke, među njima i Cecilija, Jozsefova supruga, koja je tamo počela raditi 1958. godine.

NAOČIT MLADIĆ

- Stanovale smo usred vinograda, zvale smo to barakom, a zapravo je bila kuća, bile smo tu mi iz Međimurja i Kordunašice. Momci iz mjesta su dolazili da bi vidjeli djevojke, a među njima je bio i jedan naočit mladić koji je učio za stolara - bio je to Jozsef, tako smo se upoznali. Tamo se išlo za Uskrs, a vraćalo za Božić, doma bi se plelo cekere kao izvor zarade, - prisjeća se Cecilija.

Mladenačka zagledanost prerasla je u ljubav i Jozsef i Cecilija su se vjenčali 28. listopada 1960. godine. Točno na godišnjicu braka tamo im se rodio Josip, prvi od troje djece koje će dobiti. Nije bila rijetkost da djevojke koje su tamo dolazile na posao nađu i muževe i tamo ostanu, ali Jozsef i Cecilija su brzo otišli u Međimurje. U Goričanu će dobiti još dvoje djece, drugog sina Ivana koji je s obitelji u istom domaćinstvu, i kći Lidiju, koja živi u Prelogu. O tome zašto su došli u Goričan Jozsef kaže: - Morao sam, tamo sam se posvađao sa direktorom firme u kojoj sam radio.

Jedna stvar je olakšala odluku. Već je u Čoki aktivno igrao nogomet, u obrani, kao desni branič, ali i na onom najodgovornijem mjestu – bio je golman. U Goričanu se iskazao već i prije nego su se ovamo preselili i dobio poziv da tu zaigra. - Jednom smo došli tu za godišnji odmor i strast za nogometom me natjerala na teren. Igrao sam i bos i pokazao se dobrim. Tako su me i pozvali. Kad smo došli, dali su nam i stan, na katu zadružnog doma, kasnije smo se preselili u jednu kuću, a na kraju si sami podigli i uredili u ovu u Donjoj ulici, u kojoj sad živimo, - kaže Jozsef.

Jozsef je radio u Goričanu i u Donjem Kraljevcu, ali i u Austriji, na željeznici je bio 17 godina, a onda se vratio i bio na pilani u Donjem Kraljevcu, do umirovljenja 1998. godine. Za Trnavu je aktivno igrao kad je to posao dopuštao, od 1964. do 1968. godine.

BRAVO MAĐAR

Kao igrač je bio požrtvovan, jednom je dobio posjekotinu na licu od kopačke kad se u vratarskoj intervenciji protivničkom napadaču bacio pred noge. I među navijačima se podrazumijevala zdušnost, a najvatreniji od svih je bila Cecilija, kako nam kaže: - Ako je igrao slabo osjetila bih želju da uletim u teren i nalupam ga. Jednom prilikom kad nije baš bio dobar, okrenula sam se ljutio i povela djecu kući. A onda se čuo huk s igrališta, „bravo Mađar”, spasio je već izgubljenu situaciju, spriječio siguran gol – a ja na to kažem, idemo natrag.

Nogometu kao (drugoj) ljubavi Jozsef ostaje vjeran do danas. Član Udruge „Prijatelji” je od njenog početka. I držao se njenog običaja da se svake nedjelje zaigra malonogometna utakmica, osim ako su vremenski uvjeti baš ekstremni. Po tome je i najstariji igrač „Prijatelja”. Posljednji puta je zaigrao prije desetak godina, a ne bi ni onda stao da mu zdravlje nije već bilo narušeno. Pa i tome je bio spreman prkositi, ali su prijatelji morali inzistirati na tome da se više ne skida u dres, misleći više o njegovom dobru od njega samog, kojem je na pameti bilo samo što može učiniti za svoju ekipu.