Marin Horvat: Svakome bih poželio svoju sportsku karijeru

Marin Horvat, tridesetdevetogodišnji profesor tjelesne i zdravstvene kulture, zaposlen na mjestu tajnika u Međimurskom školskom sportskom savezu, od nedavno je čelni čovjek Zbora nogometnih sudaca. Međimurske žuzpanije. Na toj je funkciji naslijedio sudačku legendu Dragutina Vuka. Živi u Šenkovcu sa suprugom Lanom, kćerkama  Nolom i Vidom. Marin je od najranijeg djetinjstva vezan za sport, a posebno nogomet, važan dio njegovog odrastanja i njegovu veliku ljubav.

- Pozitivne vrijednosti koje pruža sport i nosi sa sobom razlog su zbog kojeg sam sport, a posebno nogomet, zavolio na prvi pogled. S obzirom da sam živio odmah pokraj nogometnog igrališta praktički sam svaki slobodan trenutak proveo s loptom, kaže Marin, koji je nastupao za sve selekcije NK-a Čakovec u Prvoj nogometnoj hrvatskoj ligi, odigrao tri godine u seniorima, a nakon što su ga stigle ozljede morao je već s 21 godinom reći zbogom ozbiljnom treniranju i igranju nogometa.

- S obzirom da sam cijeli život bio u nogometnom svijetu, a završetkom Kineziološkog fakulteta gdje sam dodatno usmjerio nogomet i stekao licencu Pro trenera, logičan slijed je bio da postanem trener pa sam tako i počeo trenirati djecu u školi, a s 23 godine postao sam pomoćni trener seniorske ekipe NK Čakovec koja je tada nastupala u Drugoj hrvatskoj nogometnoj ligi, i tu se na klupi zadržao tri godine.

Kako ste se odlučili postati nogometni sudac?

- Ispit za nogometnog suca položio sam 2000. godine i to na nagovor prijatelja, aktivno sam sudio sve do prosinca prošle godine. S obzirom da svemu što u životu radim pokušavam dati najbolje od sebe, sada kada više ne mogu trenirati na visokom nivou na koji sam navikao, odlučio sam donijeti ovu, za mene tešku odluku o prestanku aktivne karijere.

Prve sam godine sudio samo mlađe dobne skupine, a “mahao” na utakmicama seniora i na taj način malo pomalo skupljao iskustvo, a to je definitivno i moja preporuka svim sucima koji tek počinju sa sudačkom karijerom. Prve utakmice koje sam sudio odmah su bile ispitne za regionalnog suca, a odsudio sam ih u Malom Mihaljevcu. Nakon toga počeci u višim ligama su nekako svi vezani uz Split. Naime, prvu utakmicu druge HNL sudio sam na Poljudu (Trogir - Kamen Ingrad), prvu utakmicu u prvoj ligi sudio sam na utakmici Split - Karlovac, a prvi put sam u ulozi dodatnog pomoćnog suca bio na utakmici Hajduk - Lokomotiva, kada je navijačka skupina Torcida slavila rođendan. Tada se na stadionu okupilo  25.000 ljudi i to su utakmice za koje bih platio da ih mogu ponovno odsuditi!

Dosta brzo ste napredovali?

- Što se tiče napretka u karijeri, točno je, relativno sam brzo napredovao. Posebno me ponosnim čini činjenica da u 11 godina nikada od strane kontrolora nisam dobio slabu ocjenu (7,9), nikada nisam ni na jednom ispitu pao, bilo da se radi o teoretskom dijelu  ili fizičkim normama, i mislim da sam time stekao jedno veliko povjerenje u komisiji nogometnih sudaca i općenito u sudačkom svijetu.

Završili ste karijeru ako sudac najvišeg ranga, je li vam odluka teško pala?

- Svi oni koji su bili dio mog sudačkog tima znaju koliko sam volio suditi i sada kada znam da svakoj utakmici više neću moći pristupiti maksimalno ozbiljno donio sam ovu odluku koju mi još uvijek teško prihvatiti, ali smatram da je ispravna. U svojoj karijeri sam između ostalog sudio 11 godina drugu HNL, dvije godine sam sudio prvu HNL, dvije godine treću HNL, odsudio sam oko 500 utakmica županijskih liga, a pritom odsudio i oko 220 utakmica mladeži prve HNL. Tek sada kada to vidim na papiru i zbrojim, uz barem još toliko odrađenih treninga, ni sam ne znam kad sam to sve stigao, a čini mi se kao da je sve to tako kratko trajalo i brzo završilo.

Danas kada podvučem crtu ispod svoje sudačke karijere mogu reći da sam sretan i ponosan. Imao sam u ovih 18 godina suđenja priliku suditi na svim najvećim stadionima u Hrvatskoj, upoznao sam i stekao brojne dobre prijatelje u svakom dijelu Hrvatske pa mogu sa sigurnošću reći da sutra u svakom gradu imam s kime popiti kavu i popričati. Uza sve to uza sebe sam imao odličnu ekipu kolega sudaca s kojima je ovo “putovanje” bilo još zabavnije. Na kraju mi ipak ostaje malo žao što zbog niza raznoraznih okolnosti nisam do kraja dobio onu pravu priliku duže se zadržati na prvoj ligi, ali s tim sam davno prelomio i odlučio da neću gledati unatrag, nego razmišljati samo o pozitivnim stvarima. Znam da sudački poziv uvijek nije lagan, a s obzirom da u toku karijere nisam imao nikakvih većih repova ili problema, svakome bih poželio karijeru kakvu sam imao, uz dodatak da ako je moguće da naprave još iskorak na međunarodnoj sceni.

Postali ste prvi čovjek međimurskih nogometnih sudaca?

Ove godine sam na nagovor prijatelja, kolega sudaca, postao predsjednik Zbora nogometnih sudaca Međimurske županije. Moram iskreno reći da situacija trenutno nije baš bajna, ali zajedno sa svojim timom odlučili smo da ćemo se maksimalno potruditi da se takvo stanje ubrzo poboljša. Prvi problem je što danas ima premalo sudaca, čak nedovoljno da se pokriju sve utakmice županijskih liga, što prije nije bio slučaj. Odmah smo pokrenuli sudački tečaj koji je sada u toku, i nadam se da će devet sudaca koji su se prijavili uspješno i završiti tečaj i od nove sezone aktivno krenuti u suđenje. Svima skupa nam je zadaća stalno djelovati na osposobljavanju i edukaciji, to je moj moto od kojega neću odustati jer kada sam se već primio ove funkcije onda ću definitivno napraviti sve što je u mojoj moći da kad se jednom i na taj dio osvrnem da svi skupa možemo reći da smo napravili nešto dobro i pozitivno. Uvijek u svemu krećem prvo od sebe, pa isto želim i od sudaca da se maksimalno potrude i u svakoj utakmici prezentiraju organizaciju i sebe na najbolji mogući način. Znam da ljudima koji rade u klubovima isto tako nije lako i da se svim snagama bore za dobrobit svojeg kluba, pa i ovim putem pozivam sve koji su na bilo koji način sudionici nogometnih utakmicama na fair play, maksimalno zalaganje i uzajamno poštivanje jer samo tako možemo svi skupa prema naprijed. S obzirom na svoju profesiju, trenutno obnašam i funkciju fitness instruktora gdje sam zadužen za pripremu sudaca na fizičkoj i tjelesnoj bazi.

Mladi suci?

Što se njih tiče, samo ću reći da svaki onaj tko želi raditi na sebi, konstantno se educirati i trenirati, maksimalno korektno se odnositi prema sudačkom pozivu, taj ima sve predispozicije za napraviti lijepu sudačku karijeru. U Međimurju ću danas kao takve istaknuti Patrika Kolarića i Edvina Zobeca za koje očekujem da ubrzo zamijene nas “starije” i da ih gledamo na najvišem rangu natjecanja u Hrvatskoj. Osim njih imamo još mladih sudaca koji se tek počeli suditi, a koji će od nas u svakom trenutku imati podršku u svakom pogledu, samo što to svojim zalaganjem i suđenjem moraju zaslužiti.

Bez podrške kolega i obitelji, bilo bi puno teže

- Moram se zahvaliti svim svojim kolegama koji su zajedno samnom bili u timu, ali ipak i one s kojima sam najviše sudio i koji su mi pomogli da zajedno budemo tako uspješni i toliko godina se održali na listama. Sretan sam što sam na puno utakmica sudio s bratom Matijom, a osim njega u timu su bili Branko Bacinger i Damir Fodor. Isto tako se moram zahvaliti svim igračima i trenerima s kojima sam se sretao, mislim da sam imao jako dobru komunikaciju s njima i na temelju toga mogu reći da je korektnost i uzajamno poštivanje ključ uspjeha. Ipak, na kraju posebna i najveća zahvala ide mojoj obitelji. Moja supruga, moje kćeri, moji roditelji i moj brat najviše znaju koliko sam volio suditi. Bilo je tu jako puno odricanja, a posebno puno odsutnosti i putovanja koje su mi u zadnje vrijeme sve teže padala, a oni su mi uvijek i u svakoj situaciji bili velika podrška, i uz njih je i kad je bilo teško ipak sve bilo puno jednostavnije i lakše.