Crni vikend Željezničara

Andrija Crnčec

U manje od 24 sata razmaka Željezničar je doživio dva ogromna razočaranja kojima će ostati obilježena ligaška sezona nad kojom je posljednjim kolima u raznim rangovima upravo spušten zastor. Željo je ganjao dva dostignuća – rezervna momčad je u trećeligaškom okruženju ciljala na titulu prvaka, dok su prvotimci u elitnom rangu sanjali opstanak. U niti jednom od ta dva cilja Željezničari nisu ovisili sami o sebi, trebala im je „pomoć“ oko poklapanja rezultata drugih utakmica – i dobili su sa strane sve što su mogli, ali su propustili odraditi svoj dio posla.

Željezničar 2 se dobar dio tjedna usredotočio na to da li će Zanatlija protiv lidera Elektre nastupiti u punom sastavu te im pokušati učiniti uslugu, da bi kako se na kraju ispostavilo zaboravio da se njihova vlastita utakmica neće sama riješiti. Zanatlija je istrčao s najjačom postavom, igrali su motivirano i to je urodilo pobjedom od 6-2 uz 36 razlike što je značilo da je Željezničaru za titulu dostatan već i remi. Međutim, dok je Zanatlija preko Ivana Vukoje (540), Ivana Rođaka (534), Damira Grašića (527) i Franje Žarkovića (532) visoko poveo sa 4-0 te sigurno koračao prema uspjehu kojeg su na kraju potvrdili Mladen Grašić (547) i Jurica Perković (539), Željo 2 se u Koprivnici kod imenjaka jako mučio. Iako su od starta krenuli katastrofalno (Zvonimir Turk 473, Božidar Igrec 233, Nikola Turk 243), u drugom dijelu sezone njihov najbolji pojedinac, Luka Hojski (569) održavao je šampionske ambicije živima.

Unatoč zaostatku u poenima od 1-2, nešto sitno čunjeva (17) na strani čakovečke ekipe ulijevalo je optimizam jer em što je za koprivnički sastav već odigrao njihov najjači adut (Buzuk), em je naš Željo smatrao da u rukavu ima još tri asa (Štrukelj, Vrček, Kolarić). A kad ono – debakl. Luka Štrukelj još kako tako (525), ali Goran Vrček posve izgubljeno (507) te najveće razočaranje Igor Kolarić (498) baš nikako pa je na kraju visoki poraz od čak 1-7 bio neminovan. Željo tako nije potvrdio izlizanu tezu da se prvenstva dobivaju na malim utakmicama – jer osim što ih je u oba ovosezonska međusobna ogleda savladala Elektra, Željo je eto kada je bilo najpotrebnije u potpunosti zakazao i kontra suparnika iz donjeg dijela tablice pa samim time, usprkos nekoliko izvanrednih predstava tokom godine, nisu ni zaslužili da nakon deset godina naslovom prvaka ponove uspjeh svojih prethodnika.

Dan kasnije novo razočaranje. Prvotimci su u subotu tražili domaću pobjedu protiv Bjelovara koja bi ih približila željenom osmom mjestu na ljestvici. S jednim uhom i okom stalno su se pratili i gradski dvoboji Grmoščice te Medveščaka kao i onaj Osijeka te Kandita. I tu je sve išlo prema planu jer su naši provizorni suparnici na tablici, Medveščak i Kandit, u ranoj fazi ostali bez mogućnosti da osvoje bodove pa je i ovdje Željo znao da mu čak i remi donosi slavlje. A on je ostao nedostižan. Počelo je kranje zabrinjavajuće. Franji Gosariću (556) ovaj puta se ne može predbaciti što ga je savladao neusporedivo poznatiji i iskusniji Kasumović (579), ali se zato poen svakako očekivao od Predraga Turka. On pa je doduše nadjačao Šanteka u čunjevima (577-570) no duel je izgubio na setove (1,5-2,5). Posebno bode u oči druga izmjena koja je na samo 133-135 otišla na stranu Bjelovarčana. Kroz srednju dionicu na pomolu je bio preokret. Tomislav Tvarog (557) nije imao dostojnog protivnika u Nikoli Košutiću (523) te poen uopće nije bio upitan, ali je rastrganom igrom s dvije crne rupe (127 i 132) Tvarog donio podosta drva manje nego što se od njega tražilo. Pravi triler priuštio je duel Ninoslava Mikaca i Vokšana. Mikac u prvom setu zaostaje 20-ak čunjeva i onda serijom od četiri vezane devetke u čišćenje baca Vokšana u nevjericu za 164-155. Na narednoj stazi Mikac zadnju kuglu na vezana drva šalje u prazno za samo „polovičku“ (133-133), a oduševljenje na tribinama izaziva osiguranim poenom u trećem setu kada na devetku Vokšana u posljednjem hicu Mikac odgovara na identičan način, k tome još i iz „kontra loha“ za 148-147.

Do kraja je Vokšan čak bio i jači u čunjevima (587-594), ali kako je Turk poen na setvove izgubio tako ga je Mikac na isti način pa čak i s istom razlikom dobio. Pred zadnji blok, u kojem je na kocki bila cijela sezona, Željo je imao dobitnih 2-2 i 11 drva plusa. Međutim nije išlo. Od starta te runde vidjelo se da će trebati pravi malo podvig za ostvarenje cilja. Uz hrpu nagradnih čunjeva bombarder Željko Košutić odigrava standardno visoko u Čakovcu (611), a pravi „dar-mar“ napravio je Luka Mijić od kojeg nitko ni približno nije očekivao rezultat od čak 602 (sa 7 promašaja). Kraj takvih brojki Željezničar je preko Bojana Plevnjaka (550) i Zorana Jagića (577) držao priključak sve do zadnjeg seta u koji se ušlo sa još uvijek dostižnih 30 minusa da bi se u samom finišu razlika dodatno povećala do konačnih 2-6 i 75 drva za Bjelovar koji je tako ispratio Željo u rang niže.

U dvije presudne utakmice Željezničaru bi i remiji bili dovoljni – da im je to netko unaprijed ponudio prihvatili bi objeručke – na kraju potencijalno odličan vikend pretvorio se u dvostruke „karmine“. Da stvar bude gora, u oba slučaja nisu odlučili čak ni bodovi već podredni kriterij – poen razlika koja se tokom cijele sezone tako često olako shvaća i ne mari se za nju pa se ponekad i nepotrebno ispušta poneki duel.

Za Željo je tako ponovno bila kobna druga sezona u ligi, iako je od ove godine liga radi koncentracije kvalitete smanjena na samo 10 klubova pa je samim time i zadatak bio osjetno teži. Bez da radimo neke znatno dublje analize za koje će biti vremena čitavo proljeće, možemo konstatirati da je usprkos mnogim pogreškama i propustima nenadoknadiv bio domaći poraz protiv Velebita jesenas. Pogledamo li na svjetliju stranu priče, Željo će zapravo formalno ostati prvoligaš, samo onaj „B“ razine. I to bi mogao biti natjecateljski nivo taman po mjeri čakovečke momčadi, a s obzirom da se radi o ove godine nanovo formiranom sustavu, za Željo ujedno posve novo iskustvo. Kvalitativno se radi o znatno primjerenijoj konkurenciji 12 klubova čija geografska granica se otprilike poklapa s rijekom Savom, u kojoj će biti i starih regionalnih poznanika (Lepoglava, Zabok, Sirela), bivših „A“ prvoligaša (Medveščak, Radnik), ali i slavonskih nepoznanica (Pakrac, Đurđenovac, Đakovo, Osijek, Virovitica) zbog kojih udaljenijih putovanja liga neće biti znatno jeftinija. Dok se na sjeveru tugovalo, jug je slavio – Mertojak (klub postoji tek 11 godina) donio je prvi naslov prvaka Hrvatske u Split prekinuvši tako višegodišnju dominaciju Zaprešića.

Što se tiče događanja tijekom proljeća, Željezničar još očekuje nastup u kupu RH, dok će neslužbeni dio pretpostavljamo obilježiti rekreativna sprint liga u Varaždinu. Do ljetnog prelaznog roka dovoljno je dugo vremena da kako klubovi tako i pojedinci formiraju buduće ciljeve te shodno tome iskombiniraju dostupni igrački kadar na tržištu.

U preostalim utakmicama međimuskih klubova Dubravčan je na gostovanju kod Obrtnika iz Oroslavja izgubio sa 6-2 i 639 (?!?!?) razlike. Dubravčan je kolo ranije već osigurao treće mjesto pa je put Zagorja krenuo krajnje rasterećeno što najbolje pokazuje i konačni rezultat koji je u dobrom dijelu posljedica činjenice da je Dubravčan nastupio bez šestog igrača. Davor Fabić (535) i Zoran Vučenik (522) predvodili su ekipu rezultatski, a poen je uz Fabića uzeo i Branko Horvat (509).
Ilija Višić (574) nakon što je prošlo kolo „prespavao“ ponovno se vratio kao najbolji igrač Prosvjetara te je sa Stjepanom Čučekom (567) najzaslužniji za bod kod MIVa. Osim njih dvojice Prosvjetar nije baš imao kvalitetne nastupe. Igor Maček (522) i Stjepan Blažek (514) bili su još najbliži prolaznoj ocjeni, dok se isto za Nebojšu Žnidarića (481) i Josipa Šarića (486) to nikako ne može kazati, posebno za potonjeg kojem je pobjednički duel otišao sa samo 501 drvom. Stoga je na kraju ispalo 4-4 pri čemu je MIV dobio četiri pojedinačna poena, a Prosvjetar imao 30 čunjeva plusa.

1.HKL