Međimurski automobilistički as Vedran Delimar završava još jednu uspješnu sezonu

U posljednje vrijeme rijetko je u medijima, no mnogim Međimurcima ipak je poznato ime 31-godišnjeg Čakovčanina Vedrana Delimara – jednog od najboljih automobilista u Hrvatskoj. Premda, kako u razgovoru za naš tjednik kaže sam Vedran, zbog opće situacije u državi automobilizam pamti i bolja vremena, ugrubo se tim sportom u Hrvatskoj ipak i to natjecateljski bavi stotinjak ljudi. Kad spomenutom dodamo podatak da je u takvoj konkurenciji Delimar već niz godina među prvih deset, to je i više nego dovoljno razloga za razgovor.

Natječem se, kao i većina ostalih u tri kategorije, a to su ocjensko spretnosne vožnje, auto slalom u kojima se boduju brzina i preciznost (vožnja između čunjeva) te brdske utrke. Primjerice, u spretnosti vožnje prvi sam u regiji Sjever i drugi u svojoj klasi u Prvenstvu Hrvatske, a sveukupno ću ovu sezonu završiti na šestome ili sedmome mjestu. To smatram prilično dobrim rezultatom, pogotovo ako se zna da vozim Volskwagen Polo sa 120 konjskih snaga i težine 1.100 kilograma, dok većina drugih natjecatelja vozi aute od 200 ili 250 konja, a manje mase, priča nam Delimar.

Kako je počela njegova priča s automobilima?

Od malih nogu motao sam se oko tate Zvonka koji je automehaničar, već sa 16 godina počeo voziti motocikle, no 2003. sam na motoru doživio težu nesreću pa sam se polako prebacio na aute. Tata je bio mehaničar jednom prijatelju iz Koprivnice koji se tada natjecao pa sam s njima često odlazio na Grobnik gdje su se vozili Focus kup i Škoda cup. Već u to vrijeme bio sam svjestan da se radi o prilično skupom sportu i još nisam odlučio da se i ja okušam. No, spletom okolnosti, 2007. godine kupili smo trkači auto kojeg i danas vozim, preradili ga i krenulo je. Godinu kasnije uslijedilo je i moje prvo službeno natjecanje, na carting stazi u Novome Marofu. Više se ne sjećam točno, bio sam četvrti ili peti, no odmah sam znao – u tom sportu želim ostati, kaže.

Član je zagrebačkog Autokluba Dubrava, a uz njega u Međimurju se automobilizmom bavi samo još Nino Ćubić koji je u istome klubu.

Treniramo slabo jer nemamo prostor. Pred utrku zamijene se ovjes i kočnice, no po gradu nikad ne ludujemo. Prvi pravi trening zapravo nam je sama utrka. Imam nekoliko sponzora, no najviše si sam financiram od plaće koju zaradim u jednoj privatnoj tvrtki koja se bavi uređenjem interijera. Dakle, nije ono da imam višak novca pa da se zato mogu baviti automobilizmom, ističe.

Uz oca koji i održava njegov Polo, inače prepoznatljiv na međimurskim prometnicama, Vedran naglašava da mu je najveća potpora zaručnica Anita Sabol iz Male Subotice. Ona s njim odlazi na utrke, snima ih kamerom, da se kasnije može analizirati vožnja,  a moralna podrška uvijek je i majka Jadranka. Ne bi, kaže, mogao ni bez prijatelja Gorana Pevača koji mu uskače s labudicom, za prijevoz automobila do lokacije utrke.

Dogodine jačim automobilom do još boljih rezultata

Napominje i da je, po njegovoj procjeni i iskustvu, 30 posto uspjeha u natjecateljskom automobilizmu ovisi o spretnosti, odnosno vještini vozača, a 70 ipak kvaliteta i snaga vozila. Upravo zbog potonjeg, dogodine možemo očekivati još veća postignuća mladog čakovečkog automobilističkog asa. Kupio je naime, Polo za dijelove s 1.8 turbo motorom, sada sa snagom od 190 konja koje tijekom zime planira podići na 230 konja i olakšati za oko 50 kilograma.

To će onda biti konkurentno vozilo, kaže. Na pitanje koliko je to opasan sport odgovara da uvijek postoji vjerojatnost izlijetanja, osobito na brdskim vožnjama, ili kad se vozi u kišnim uvjetima, no težih nezgoda nije imao.

Evo, nedavno smo vozili u Buzetu, po kiši, bilo je oko 20 izlijetanja s ceste, no bez težih posljedica. Interesa za automobilizam inače uvijek ima. Kad sam s autom negdje u gradu često mi prilaze mlađi dečki i kažu da bi se i oni bavili time. Uvijek ih uputim gdje mogu potražiti više informacija. Bavljenje automobilizmom je korisno i za svakodnevni život, odnosno vožnju.

Imao sam mnogo situacija po gradu ili na otvorenoj cesti, gdje sam uspio dobro izvoziti i izbjeći nesreću zbog pogreške drugih vozača. Ljudi su zbog svakodnevnih briga rastreseni, pa u prometu nerijetko neoprezni. Automobilizmom se stječu vještine zahvaljujući kojima se takvi slučajevi mogu izbjeći, zaključuje Delimar.