Naši suradnici: Ivan Žižek (streljaštvo)

Šezdesetdvogodišnji voditelj školske radionice u čakovečkoj Graditeljskoj školi Ivan Žižek danas ima 43 godine staža, od čega 37 u prosvjeti. Osim sadašnjeg posla, radio je i kao stručni učitelj te stručni učitelj savjetnik. Školu za građevinskog poslovođu završio je 1975. godine, kada je ona trajala 2,5 godina. U struci je radio šest godina, a onda je prešao u prosvjetu. Daje nam svoje viđenje stanja u građevinarstvu i opadanju interesa mladih za školovanje u toj struci.
- Građevinarstvo u Međimurju, pa i šire, uništeno je. A naša Graditeljska škola obrazovala je nekada kadrove za tu struku za cijelo područje sjeverozapadne Hrvatske. U Hrvatskoj je tada, uz našu, bilo još samo nekoliko graditeljskih škola - u Zagrebu, Osijeku, Rijeci, Splitu i Bedekovčini. Sada, kada je pao interes za graditeljska zanimanja, već skoro svako selo ima školu. Samo u našoj regiji su to Koprivnica, Križevci i Varaždin u koje se po jednom zanimanju upisuje po nekoliko učenika. Kad bismo zbrojili sve regije, jedva bi se našlo učenika za jedan razred. Jedino milijunski Zagreb može sam upisati jedva jedan razred. Donekle su tu krivi i roditelji koji usmjeravaju djecu u druga zvanja. S razvojem tehnologije, građevina je danas nešto sasvim drugo nego je to bila ranije. Povrh svega, najveći problem su oni koji upisuju ta zvanja samo reda radi, da nešto upišu, a ne zato što bi to htjeli raditi.
SLUČAJNO U
STRELJAŠTVU
Kako ste od sportskih disciplina odabrali streljaštvo?
- U streljaštvo sam ušao slučajno, i to 1979. godine. U ono vrijeme bio sam član udruge bivših rezervnih časnika koja se onda zvala Savez rezervnih vojnih starješina. Stariji mještani Mačkovca zainteresirali su se za streljaštvo jer je ranije u mjestu postojao streljački klub. U to su se vrijeme, prema Zakonu o sportu, masovno počela osnivati sportska društva, pa je ono osnovano i u Mačkovcu. U okviru njega djelovali su nogometni klub, stolnoteniski i šahovski klub te je osnovana i streljačka sekcija. Ja sam bio prvi predsjednik kluba, a tajnik je bio Vladimir Holetić. Prve puške posudili smo od Graditeljske škole jer je tada još postojao način općenarodne obrane koji je karekterizirao slogan Ništa nas ne smije iznenaditi (pa su i škole imale oružje). Kasnije nam je omladinska organizacija, koja je imala određena sredstva, kupila dvije stare puške. Sjećam se i sad, bile su marke zastava i slavija. S tim smo započeli. Treninge smo imali na otvorenom, na improviziranom strelištu na nogometnom igralištu. Pokušao sam okupiti i mlade. Već na osnivačkoj skupštini imali smo i žensku ekipu.

Na kojim ste sve dužnostima bili u streljačkoj organizaciji?
- U streljaštvu sam sada već 33 godine. Trener i sudac sam od 1983. godine. U dva mandata bio sam predsjednik županijskog Streljačkog saveza, isto kao i član republičkog Streljačkog vijeća. Obnašao sam dužnost predsjednika te tajnika Streljačkog saveza ondašnje Općine Čakovec.

Koje ste funkcije obnašali u mačkovečkom klubu?
- U više od 30 godina kako sam u klubu, uvijek sam bio na njegovom čelu. Odnedavno je za njegovim kormilom Željko Bedić, a ja sam potpredsjednik. Bio sam i natjecatelj i trener, a sudac sam još i sada. I danas se natječem u veteranskoj kategoriji. Pored toga, bio sam član Predsjedništva ondašnjeg Saveza za fizičku kulturu. Vodio sam i streljačku sekciju u OŠ Šenkovec.
SKUP I OBITELJSKI SPORT
Bavi li Vam se u obitelji još tko tim sportom?
- Streljaštvo je u Međimurju, ali i šire, uglavnom obiteljski sport. Iz naše obitelji natjecali smo se svi osim supruge Ide. Kćerka Kristina bila je republička majstorica, isto kao i sin Ivan koji je ujedno i međunarodni sudac s B licencom. I kćerka i sin krenuli su mojim stopama i kad je u pitanju zvanje. On je diplomirani inženjer građevinarstva i živi u Zagrebu. Kćerka završava arhitekturu. Oboje su zadnjih godina prestali trenirati i natjecati se. Kad sam rekao da je to obiteljski sport, pritom mislim da se njime bavi više članova jedne obitelji. U Zelenboru iz Brezja to je obitelj Turk, u Čakovcu obitelj Nemec, u Belici Sermek, u Mačkovcu obitelj Bedić, u Mihovljanu Tkalčec. U Međimurju su taj sport oduvijek i financijski i natjecateljski držale pojedine obitelji. Klubovi često nisu imali novac niti za benzin, a na natjecanja smo uvijek išli vlastitim vozilima. Streljaštvo je mali sport, pa smo mi uvijek raspolagali s malim sredstvima. A na drugoj strani, to je istovremeno i skup sport.

Koliko stoji oprema za natjecatelja u streljaštvu?
- Jedna puška stoji oko 1.500 eura. A gdje je sve ostalo? Tu mislim na cipele, hlače, kaput, rukavice, remen, streljivo. Na drugoj strani, Omladinac kao član I. hrvatske lige od međimurskog Saveza sportova dobiva 1.000 kuna u 3 mjeseca ili 4.500 kuna godišnje. To znači da bismo 2,5 godina trebali štediti samo za jednu pušku, što dovoljno govori o našem položaju. Naročito je skupa disciplina malokalibarskog oružja. Jedan metak stoji 1 euro, a za meč ih treba 80. A gdje su onda još vježbe? U Međimurju samo braća Damir i Nenad Nemec u čakovečkom ŠSK-u imaju standardnu malokalibarsku pušku. Da bi se postigao vrhunski rezultat, treba imati i 50 do 60 tisuća hitaca te svakodnevno trenirati. Za jednog serijski opremljenog strijelca danas treba i 5.000 eura, s time da bi pušku trebalo mijenjati svake dvije godine. Mi, recimo u Omladincu, imamo četiri standardne zračne puške, od kojih je najstarija još od 1994. godine, a zadnju smo kupili prije 6 ili 7 godina. One su sve ispravne, ali više nisu za vrhunske rezultate. Za naše prilike, vrhunski opremljeni klubovi su u Brezju i Čakovcu. No, mi smo vrhunske rezultate postizali i postižemo i s najjednostavnijom, da ne velim sirotinjskom opremom.

Kakva je situacija u Međimurju s ostalim uvjetima za strijelce?
- Sreća je što je u Čakovcu napravljena streljana s elektronskim metama. Taj objekat je vrhunski opremljen, samo je šteta što je sve manje natjecatelja. Kod djece ne postoji interes za taj sport. Svi su se okrenuli računalima, igricama i pucanju u njima. Vjerojatno u svemu ulogu igra i skupoća opreme. Mlađe kategorije i seniore trenutno u Međimurju imaju samo četiri kluba - Zelenbor Brezje, čakovečki ŠSK, mihovljanska Sloboda i Omladinac Mačkovec. Životare još tri kluba - Strijelac iz Belice i klub iz Strahoninca koji imaju samo seniore i 6. travanj iz Gornjeg Mihaljevca koji ima samo podmladak. Mihovil Čakovec također ima samo seniore, SK Alzas uz to ima i samo disciplinu pištolja, a ne i puške. Nekad je bilo toliko natjecatelja da se županijska liga organizirala u dva dana. Danas se sve to obavi u jedno poslijepodne. Za taj sport očito u Međimurju nema novaca, Streljački savez nema niti vizije njegovog njegovog razvoja.

Streljaštvo naizgled ne djeluje kao naporan sport?
- Mada to tako ne izgleda, ipak je poprilično naporan. Puška teži 4,5 kilograma, a tijekom natjecanja treba je podignuti 70 i više puta, a k tome, sve to još i u neprirodnom stavu. Natjecatelji su mokri kad završe meč.
REZULTATI BLIZU
MAKSIMALNIH
Kakve rezultate postižu naši natjecatelji?
- Interesantno je da su ti rezultati vrlo visoki. Naš županijski rekord je 593 boda, a maksimum je 600. Županijski rekord u seniorskoj konkurenciji u Međimurju drži Miroslav Turk (Zelenbor), koji je sezonu 2011./12. završio kao vodeći u županijskoj ligi.

Otkada ste u listu Međimurje počeli pisati o streljaštvu? Što Vas je potaknulo na to?
- Za Međimurje kao stalni suradnik o streljaštvu pišem od 19. lipnja 1987. godine. Razlog zašto sam počeo je u tome što se treba čuti i za male sportove u kojima se često postižu i vrhunski rezultati, za razliku od onih razvikanijih i popularnijih.
Znate kako vele, što nije zabilježeno, isto je kao i da se nije dogodilo.

Spremate se u mirovinu. Hoće li ona značiti i kraj pisanja i bavljenja streljaštvom?
- Nikako. U mirovini tek namjeravam raditi ono što nisam stigao i što mi je promaklo zbog zaokupljenosti radnim obvezama. Zanima me graditeljsko naslijeđe, pa se time mislim baviti intenzivnije. Zatim je tu i filatelija i, naravno, pisanje vezano uz streljaštvo. Imam i četiri i pol godine staru unučicu Anu, pa želim više vremena posvetiti njoj. A i supruga je zbog mojih brojnih obveza svih ovih godina bila puno zakinuta. I to sada trebam ispraviti. Ona nam je uvijek bila podrška i logistika. Bez nje bi nam, djeci i meni, bilo puno teže baviti se streljaštvom. Imam puno pripremljenog materijala. Htio bih napraviti monografiju o mačkovečkom Omladincu. Jedno vrijeme razmišljao sam i o stručnoj knjizi za praktičnu nastavu u graditeljstvu. Ako to i ne bude objavljeno, napisat ću da barem da postoji kao arhiva. U planu mi je knjiga o povijesti streljačkog sporta u Međimurju.
R. Topličanec