Proamaterski europski K1 prvak: Uz Đekija je kikboks postao belički nacionalni sport

Od početnika rekreativca do titule europskog prvaka, u svega pet godina – to je put koji je prošao Andrija Kozjak (29) iz Belice, poznatiji pod nadimkom Đeki. Kao 22-godišnjak je sasvim slučajno zakoračio u svijet borilačkih sportova, sa željom samo da se malo razgiba i skine pokoji kilogram.

- S radom čakovečkog Kickboxing kluba 300 upoznao me moj prijatelj Marko Kudec. Došao sam bez ikakve namjere da se natječem, i kad se sjetim svojih početaka, teško bi tada itko mogao predvidjeti da ću se jednog dana boriti, smije se Andrija.

No, danas iza sebe ima 30-tak borbi, iz kojih je više od 20 puta izašao kao pobjednik. Dvostruki je osvajač svjetskoga kupa, a najznačajnija i zasigurno najdraža pobjeda ona je iz 2015. godine u njegovoj rodnoj Belici, kojom je postao pro-amaterski europski prvak discipline K-1 u kategoriji do 75 kilograma. U trećoj je rundi tehničkim nokautom svladao protivnika iz Srbije a Belica je tada, nikad to neće zaboraviti, gorjela. - Kad svi krenu navijati i skandirati tvoje ime, sam sebi obećaš da ne smiješ odustati niti izgubiti. To je onaj dodatni poticaj koji te gurne naprijed, čak i preko vlastitih granica, kaže borac.

Bio je to pravi borilački spektakl u malome mjestu poznatom po proizvodnji krumpira, o kojem se zahvaljujući Andrijinu uspjehu glas proširio i o odličnim sportskim rezultatima.

Od amatera do profesionalca

No, svoju je prvu borbu Đeki odradio daleko od očiju svojih bližnjih i prijatelja, u susjednoj Mađarskoj. Imao je, kaže, ogromnu tremu i jedino mu je olakšanje bila spoznaja da, kakav god bio ishod meča, nitko to neće vidjeti. Danas prije borbi osjeća tek malu nervozu, više navalu adrenalina, tim više što je s titulom prvaka iz amaterskih prešao u profesionalne vode – u ringu ga sad čekaju jači protivnici i borbe su zato nešto rjeđe. On se s tremom naučio nositi, kaže, ali zato mama Irena mečeve i dalje gleda kroz prste.

- Kad sam svojima kod kuće rekao da se planiram ozbiljnije početi baviti kikboksom, tata Anđelko je odmah bio za, a mama je već imala određenu zadršku. No, kad je vidjela da nije tako strašno kako ljudi borilačke sportove ovog tipa često doživljavaju, pomirila se s tim i obitelj mi je uvijek najveća potpora, ističe Andrija, koji je svoj nadimak naslijedio od tate Anđelka, također znanog kao Đeki.

Svojem je sportu Andrija danas u potpunosti posvećen – na dan odradi i dva treninga, a kad je njegov trener Hrvoje Kišasondi iz Varaždina, ujedno i predsjednik za Europu svjetske kikboks federacije WKF-a, srodni klub otvorio u austrijskom gradu Weizu, Andriji je prepustio treniranje mladih snaga u Čakovcu. Klub, koji u Čakovcu djeluje od 2010. godine, okuplja tridesetak stalnih članova, a neprestano pristižu novi koji se žele okušati u ovome iznimno zahtjevnom sportu.

- Bivši sam nogometaš i iz vlastitog iskustva mogu potvrditi da je kikboks mnogo teži i naporniji, zahtijeva izrazitu tjelesnu spremnost, snagu i izdržljivost. Mnogo je onih koji pokucaju na naša vrata pa odustanu nakon mjesec dana, uz prigovore da se nisu okušali u sparingu ili čak u pravoj borbi. Dođu s iluzijom da će brzo postići neki rezultat, a stvarnost je potpuno drugačija – ako se u tome vidite i želite se time baviti, najvažnije je da se sami sa sobom dogovorite, da se pripremite na velika odricanja i date sve od sebe jer vas čeka iznimno težak put. Makar, tako je u svakom sportu ako želite rezultate, ističe Andrija.

Najsretniji na traktoru

Pri kraju je i sa stručnim studijem za izobrazbu trenera na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu, a sve obveze koje mu je donio sport u koji se zaljubio tek u odrasloj dobi uspješno usklađuje i sa svojim poslom u obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu, u kojem radi zajedno sa svojim roditeljima.

- Bavimo se uzgojem krumpira, pšenice i kukuruza, obrađujemo oko 50 hektara zemlje. Kombinacija boksa i poljoprivrede je možda neobična, ali za sad odlično funkcionira! Posložim si raspored i obaveze, a ako nešto i ne stignem, uskoči tata, tako smo se odmah na početku dogovorili. Znam da poljoprivreda trenutačno nije baš profitabilna, i moji mi roditelji čak znaju preporučiti da posao potražim drugdje, barem privremeno dok se stanje ne popravi. Ali, nemam srca roditelje ostaviti same s toliko zemlje, a i teško bih napustio taj, meni najljepši, posao. Uz poljoprivredu sam praktički odrastao i na traktoru sam najsretniji, iskreno će Andrija.

No, sreća je u njegovu životu nedavno dobila sasvim novo značenje – prije nekoliko mjeseci na svijet je stigla kćerkica Ella. I tu je boks odigrao važnu ulogu, jer je Andrijina supruga Ines šurjakinja nekadašnjeg borca i svjetskog prvaka, danas poznatog trenera u sestrinskom Fight klubu Kovačić iz Varaždina Siniše Kovačića, s kojim je Andrija redovito surađivao. - Ines i ja imamo sreće što je Ella uistinu dobra beba, stvarno s njom nemamo prevelikih briga, a tu su uvijek i bake u Belici i Knegincu koje uskoče kad zatreba.

I tako na tromeđi sporta, poljoprivrede i očinstva, Andrija Kozjak Đeki piše jednu sasvim neuobičajenu sportsku priču. Želja mu je jednog dana podružnicu kluba otvoriti i u Belici, s obzirom na to da je mnoge svoje prijatelje i sumještane uspio potaknuti da se i sami okušaju u kikboksu ili nekoj od srodnih disciplina. Neki od njih stalni su članovi kluba, neki uz Andriju redovito putuju na sparinge i natjecanja. Ne bismo stoga mnogo pogriješili kad bismo ustvrdili da je uz Andriju kikboks postao – belički nacionalni sport.