Stjepan i Josip Horvat iz Kotoribe: Nije problem početi trčati, problem je stati!

Svaki od nas sigurno je tijekom života pretrčao više od 100.000 kilometara. Potegnuli smo kak jen dobar auto, uz osmijeh kažu braća Stjepan i Josip Horvat - Kotoripčani, najstariji hrvatski maratonci. Josipa, danas 73-godišnjaka, naši su čitatelji već imali prilike upoznati, a sad smo posjetili njegovog 69-godišnjeg brata Stjepana koji se zapravo i prvi počeo baviti trčanjem da bi zatim tu veliku životnu strast prenio i na Josipa. Horvatovi trče desetljećima, no, s time, kažu, nisu počeli u baš mladenačkoj dobi.

- Pretjerivao sam s alkoholom i cigaretama, imao previše kilograma, gotovo se uopće nisam kretao, jedino s biciklom na pecanje. U jednome trenutku, bilo je to 1981. godine, odlučio sam - dosta je.  Supruzi sam rekao neka mi kupi trenirku i počeo trčati. Tada u Kotoribi još nije bilo novog naselja pa sam trčao po poljskim putevima i livadama. Zapravo sam se i skrival jer u ona vremena bilo je neobično da netko trči, a drugi razlog je bio taj što bi mi, tada se zemlja još obrađivala ručno, dobacivali - hodi, imamo i za tebe motiku. U početku sam trčao po jedan kilometar, ali svaki drugi dan po 100 metara više. Došao sam do pet kilometara bez pauze, a pomalo i do deset. Već sam tada znal - povratka nema. Osjećao sam se odlično pa osim kilometraže počeo raditi i na brzini. Tada nije bilo trkačkih klubova kao danas, no, od prijatelja sam doznao da je u Varaždinu osnovan klub i da se organizira utrka od Varaždina do Šemovca. Prijatelj mi je rekao (smijeh), naj se nikaj nadjati, tam su ti mladi, fletni kaj šprih, ali otrčao sam u kategoriji mlađih veterana za 24 minute, priča Stjepan.

MEĐU PRVA TRI

- Otada, i ja i brat,  na svim utrkama,  po cijeloj Europi, većinom smo zauzimali jedno od prva tri mjesta, priča Stjepan. O broju utrka u kojima su braća sudjelovala, ističu, mogli bi knjigu napisati. Izdvajaju maraton u Mađarskoj koji se trči po nekadašnjim salašima, a kao najteži onaj plitvički u kome će, kažu, vrlo vjerojatno sudjelovati i ove godine.

- To je muka, užasno težak brdski teren, ali izazov je time veći, jednoglasni su. Braća su nedavno sudjelovala i u Riječkom maratonu kao i na prvome Čakovečkom polumaratonu. Stjepan je bio četvrti u svojoj kategoriji. - Kad so došli friškeši dečki, šali se. Josip je, ujedno i najstariji sudionik, u kategoriji 70 plus bio prvi. -Ali dok mi brat dođe u kategoriju, više nemam šanse, smijući se ocjenjuje Stjepan. Obojica, po Kotoribi i danas trče svakodnevno. Samo ih konačno, dodaju, sumještani više ne gledaju čudno.

NIKADA ZA VOLANOM

Stjepan je inače većinu radnog vijeka proveo u čakovečkom Metalcu. Majstor je tokar i dok ne trči dane, otkad je u mirovini, provodi u kućnoj radionici. Uz ostalo konstruira različite tipove motora. No, kad je riječ o korištenju motora, braća odmahuju glavama.

-Nijedan od nas nema položen vozački ispit, i baš nikada nismo ni sjeli za volan automobila. Cijelu Hrvatsku i Europu proputovali smo autobusima ili vlakovima. Nedavno sam si priuštio malo mora, pa otišao na Pag. Od Novalje do Paga bio sam jedini putnik u autobusu. Kad smo stigli na odredište ljudi su valjda mislili - gle staroga vraga ima svojega autobusa, smije se Stjepan, dok Josip dodaje da koriste jedino bicikle, za odlazak na ribolov.

- Nezamislivo nam je dok vidimo tu ljude kak s autima idu u 500 metara udaljeni dućan ili kilometar do groblja, naglašavaju. Njihove treninge, što dakako ne čudi, podrazumijevalo je i trčanje od Kotoribe do Čakovca, i natrag. Skromni su pa napominju da se nikad nisu smatrali vrhunskim sportašima. Zato ni u prehrani nisu izbirljivi. Ma jedemo sve, i nikad recimo nisam supruzi govorio što da mi skuha, kaže Stjepan.

No, s druge strane pričaju da je njihov, svijet sportaša, potpuno drukčiji od onog ljudi koji sjede u kafićima, piju i puše. - U kafiću ne želim provesti ni sekundu. Gotovo svaki dan živim za to da odjenem dres, zavežem patike i izađem na ulicu. Nedavno nas je pozvala i učiteljica iz ovdašnje škole, pa smo djeci malo pričali o trčanju. Stvar je u tome da nikad nije kasno početi. Prije nekoliko godina smo zarazili i jednog od susjeda koji je počeo trčati s navršenih 60 godina. Ali, problem je drugi: jednom dok počnete trčati više ne možete stati, poručuju naši maratonci.