Stjepan Kolenko iz Goričana: Naše utakmice su zanimljivije od ligaških

Došao sam u Goričan jer sam se tu oženio, tako nam svoju priču počinje Stjepan Kolenko, jedan od najistaknutijih članova udruge „Prijatelji”, među najaktivnijima u mjestu, koja će ove godine proslaviti 20 godina od osnutka. Životni put ga je vodio Hrvatskom prije nego se skrasio ovdje. - Rodom sam iz Orahovice, u Slavoniji, ali sam prvih šest godina djetinjstva proživio u susjednim Čačincima, pa pet godina u Zagrebu, onda tri u Rovinju, pa tri u Varaždinu, tamo sam obrazovao za geotehničara. Nakon vojske sam opet otišao u Zagreb i tu se zaposlio, ali ne u struci već kao staklopuhač u TLOS-u, tvrtki koja je proizvodila opremu za kemijske laboratorije i toplomjere. Prilagođavao sam se, a meni poslovi idu od ruke. Bilo je to 1982. godine, nas trojica koji smo radili u TLOS-u došli smo na svatove kolegi Dragi Sinkoviću, a među djevojkama na svadbi je bila i Ružica, zaplesali smo i tako se upoznali. Zbog nje sam nastavio dolaziti u Goričan, prisjeća se. 

Tako je Stjepan, ili Stevo, kako ga znaju po slavonski, svoju Ružicu „ftrgel v goričkom vrčaku”, vjenčali su se 1984. godine. Opet je promijenio posao, nekoliko godina je radio kao krojač obuće u Meisu, ali sad već godinama radi kao tesar, u Austriji, kući dolazi vikendom.

Brzo se uklopio u život mjesta, priključio se onima koji su rado zaigrali nogomet, ali čisto „za dušu”, bez natjecateljskih ambicija, a kasnije će sportska druženja i formalizirati u udrugu „Prijatelji”. U to prijateljstvo je ušao punim srcem i svim snagama – u dva mandata je bio i predsjednik Prijatelja. Sada nema formalnih zaduženja, ali je ipak ključni član udruge, složit će se svi članovi.

- U Prijateljima se ništa ne događa, a da ja ne sudjelujem. Nismo mi svih ovih godina samo igrali nogomet, trebalo je puno raditi da bismo si uredili svoj dom kod Šoderice. Gotovo sve smo sami napravili, a ja sam bio gotovo na svakoj radnoj akciji.
Taj angažman za udrugu donio mu je i najviše priznanje Općine Goričan, godišnju nagradu za 2017. godinu. Ima još nešto - njegova vještina u svim poslovima kojih se prihvati donijela mu je još jedno zaduženje. - Kad smo radili trebalo je i prezalogajiti i nekako je mene zapala obveza da nešto pripremim. Na početku je to bilo malo jegera, kruha i luka, ali se s vremenom prešlo i na kuhanje u kotliću. Ja i volim kuhati, to je nekako obiteljska crta.

Tako je postao odgovoran za kuhinju. Kad je riječ o janjcima, odojcima i pilićima, sva odgovornost za to da se to pripremi, nareže i posluži leži na Stjepanu, iako mu pomažu i kolege (netko stalno mora paziti na vatru), a kad je o kuhanju riječ, o bograču, gulašu i filekima, tu je isključivi majstor... - Već valjda 25 godina nisam nedjeljom ručao kod kuće, jer  pripremam ono što će se pojesti uz naša okupljanja. U pola deset sam u našem domu, počistim i pometem i onda složim dečkima da imaju što pojesti. Zbog ozljede ja već nekoliko godina ne mogu igrati, ali sam uz dečke na ovaj način, za mene je to rekreacija.

Stevo ističe da je vrijednost tih okupljanja u samoj društvenosti barem u istoj mjeri, ako ne i više nego u rekreaciji. - Tu se doznaju razne mjesne stvari, pa i tko je kakvu glupost napravio, zato bude šale, a ja uvijek nekoga imam „na piku”. To je razlog zašto sam vezan uz „grabu”.

NI NOGOMET NIJE BEZ VRAGA

Ali ni nogomet nije bez vraga. - Naše utakmice su i zanimljivije od ovih u našim ligama. I ljudi tako misle, publike nije puno manje, nego na utakmicama Trnave.
Stevo je u udrugu uveo i sljedeću generaciju, član Prijatelja je i sin Dino, a i zet Nikola Horvat. A što sa ženskim dijelom obitelji, uz suprugu Ružicu tu su i kćeri Sara i Tena? Ružica u šali kaže: - Kakva bi to tek gledanost i atmosfera bili kad bismo i mi žene zaigrale.

Žene zapravo jesu aktivne, jedna od glavnih djelatnosti Prijatelja je organizacija Kolinja u Goričanu, a tu su i Ružica i neke druge mještanke vrlo aktivno uključene. No, pitanje o sportu žena je ozbiljno. Ovih dana, čim dopusti vrijeme, počet će uređenje prostora uz Šodericu u suvremeni sportsko rekreacijski centar, s fitnesom i nizom sportskih igrališta na otvorenom te pratećim objektima. To nosi i određene obveze za Prijatelje, oni i sportski ribolovci, kao udruge koje imaju sjedište uz Šodericu, bit će zaduženi za održavanje terena. Nameće se i pitanje punjenja sadržajem, odnosno aktivnostima. Prijateljima je i određenje da su udruga sportske rekreacije, zašto bi to bilo samo za muški nogomet? - Mi žene smo se prije nekoliko godina znale okupiti na odbojci na pijesku, ali je to zamrlo - kaže Ružica.

ŠTO JE S TURNIROM ULICA?

Pad žara osjeća se zapravo i u drugoj manifestaciji Prijatelja - to je nogometni turnir ulica. - Sve teže se okupljaju ekipe, - kaže Stevo. Ali mi ćemo svakako, i neovisno o ovom općinskom programu preurediti svoj odbojkaški teren, pijesak kao podlogu ćemo zamijeniti travom. Moći će ga se koristiti i za druge igre, ne samo odbojku, i svi će biti pozvani da na njemu zaigraju. Na mlađima svijet ostaje, ali društvene aktivnosti u nas ponajviše na starijima, izgleda – Stevo će tu nastaviti pružati primjer.