Tenisačica Antonia Ružić iz Orehovice, cvjetak iz obiteljskog buketa sportaša

Samo pasionirani pratitelji sportskih zbivanja mogli bi možda nabrojiti skoro sve što je međimurska tenisačica Antonia Ružić (14) iz Orehovice, članica TK Franjo Punčec iz Čakovca, aktualna juniorska dvoranska teniska prvakinja Hrvatske, postigla do praga 15. godine života. Zadnja vijest o njenoj sportskoj karijeri došla je iz Zadra, gdje je  osvojila spomenuti naslov na samom ulasku u uzrast juniorki od 14 do 16 godina. Po svemu što je pokazala penjući se do naslova bez izgubljenog seta, u iduće dvije godine koliko još može nastupati u toj skupini teško da će se naći dorasla joj konkurentica.

No, nije taj (aktualni) naslov državne prvakinje jedini koji je osvojila. Samozatajna sportašica prvo ističe : - Nisam ja prva u obitelji postigla sportske uspjehe. Moj brat je počeo. On je trenirao gimnastiku, pa sam i ja počela. Ali onda mi to, nije bilo baš nešto. Puno sam gledala na televiziji sportove, pa sam pitala mamu i tatu – bi li ja mogla igrati tenis? I od šeste godine imam reket u ruci. No, u školi u Maloj Subotici (tamo smo stanovali prije nego nam je tu bila kuća gotova) bio je karate. Pa sam trenirala četiri godine i bila sam dva puta državna prvakinja u borbama u kategoriji učenica do 32 kilograma. Tenis je dalje bio broj jedan, prvo su me mama i tata vozili na jug Čakovca igrati, a poslije sam krenula u TK Franjo Punčec u Čakovcu.

ZBOG OZLJEDE NOGOMETAŠ

A Leon Leonardo (20), student Učiteljskog fakulteta u Čakovcu, krivac za prvi susret mlađe sestre sa sportom, nije više gimnastičar: - Igram nogomet tu u NK Croatia. Dobri smo, u II. međimurskoj ligi. Bio sam gimnastičar, kao i tata, on me i odveo. Veli da sam bio previše živ, da mi je trebalo nešto naći da potrošim energiju. Doveo me u gimnastičku dvoranu kad sam imao četiri godine. Do 18. godine sam se bavio gimnastikom, bio sam i državni prvak, ali onda je došla ozljeda ruke. I tako, sad igram nogomet, lijevi branič, ali nisam sekira, fer igram.  A mi u obitelji gimnastičku zvijezdu svejedno imamo – kaže Leon Leonardo okrećući se prema najmlađoj sportašici u obitelji, mlađoj sestri, dvanaest godišnjoj Lei. 

IDEM NA OLIMPIJADU!

Ona je jedva dočekala red za svoju priču: prvo, kaže da dečka još nema, jer nema vremena za dečka uz školu i sport, drugo, da je odlična učenica, a treće, ta mala kuglica živog srebra otkotrljala se za bratom u gimnastiku i danas je aktualna državna prvakinja (među kadetkinjama do 12 godina u A-programu) na gredi, parteru i u višeboju! I točno već zna: - Želim ići na Olimpijadu! Ja bi već išla, ali nemam dosta godina, ali kad budem imala, idem sigurno! Pa treniram od četvrte godine! 

Lea je s tri godine počela skakutati po trampolinu, a danas – kaže – već je svima u razredu nooormalnooo da  onak' za štos na nastavi tjelesnog napravi špagu ili pokaže što se zadnje savladavalo na treningu. Anita i Alen Ružić, roditelji buketa uspješnih sportaša, slušaju sa strane razgovor, na njima se vidi koliko im oči sjaje, koliko su ponosni na svoju djecu, kao što se golim okom vidi da su djeca u obitelji imala maksimalnu podršku bez koje se ne bi moglo. Nije na svakom uglu dvorana pogodna za gimnastiku ili teniski teren pod krovom za zimski trening. Do takvih terena, dvorana, a i trenera – kaže tata Alen, hrvatski ratni vojni invalid, bivši policijski specijalac – trebalo ih je odvesti, naći vremena, novca.

NISMO SAMI

- Nikad nismo računali ni gledali koliko treba novca, vremena, bilo čega da bi djeci omogućili da postignu sportske rezultate. Ja sam bio lud za sportom, bio sam gimnastičar, sport je moj način života, a vidim da je i našoj djeci isto. No, znate da danas nema ni u čemu uspjeha bez logistike. I mi smo iznimno zahvalni ljudima koji vode Gimnastički klub Marijan Zadravec Macan i Teniski klub Franjo Punčec na trudu koji ulažu da se djeci sportašima osigura sve da bi mogla napredovati, kao i trenerima koji su i stručnjaci i entuzijasti. A zahvalni smo i nizu sponzora o kojima danas ovisi rad klubova i nadarenih mladih sportaša. Imamo se onda i čemu veseliti kad iz godine u godinu dolaze uspjesi, medalje pehari. Posebno smo zahvalni školama, razrednicima naših cura na razumijevanju, učiteljima, izostanci nisu rijetki, to je jedna od cijena koju plaćaju mladi sportaši, pa im je podrška i u školi jako važna. 

MALO NAM JE VREMENA

Anita pak dodaje što u obitelji prezauzetih sportaša muči tipičnu majku obitelji:
- Znate kako se mi teško ovako nađemo svi na okupu? Imamo cijele tablice organizacije kad tko ima trening, utakmicu, meč, natjecanje, oni imaju svoje školske obveze, a dan im je popunjen do kraja s obvezama. I malo kad smo ovako svi skupa, a kad i jesmo svi tu za stolom, nismo dugo. Malo nam je baš obiteljskog vremena.     

RAZRED JE SKANDIRAO

Kad se Antonia vratila u svoju Gimnaziju Josipa Slavenskog s naslovom državne prvakinje, razred je skandirao čestitku. To je – uz podršku obitelji – kaže Antonia, nosi dalje: - Znam da me čeka dalje puno rada i odricanja, jer očekuje se da ostanem na vrhu. Znam da moram naporno trenirati (ne volim u beskraj trčati za kondiciju, a moram), ali svi moji treneri s kojima sam radila ili me sad treniraju, Dejan Žličar, Tomislav Hublin, Dino Lepen i Denis Petričević znaju kako me motivirati. Bilo je suza, ne jednom, onda kad nije išlo, kad sam znala bez veze izgubiti gem ili meč zbog neprisiljene greške. Takav je sport. Htjela bih ući po rezultatima u masters na Tennis Europe (1. rang) za juniorke i juniore do 16 godina, biti u prvih osam ove godine, a i obraniti titulu doma. Valjda budem uspjela, osjećam da mogu...      

Test je Orange Bowl

Svoju sportsku specifičnu težinu Antonia je testirala i na neslužbenom teniskom prvenstvu svijeta. Miami na Floridi mjesto je gdje se na Orange Bowl International Championshipu lome ili čeliče najbolji juniori iz čak 75 zemalja sa svih kontinenata. Antonia se nije tamo slomila, nego je lomila konkurenciju kroz dva kola i potrudila se da organizatori upamte njeno ime.

Europska slatka pobjeda

Na jakom međunarodnom turniru iz kalendara Tennis Europe (1. rang) za juniorke i juniore do 16 godina u Barceloni Antonia je u paru Ruskinjom Diane Shnaider osvojila turnir savladavši u finalu Španjolke Gemu Lairon Navarro i Anu Planu Ventusu. Bila je to slatka pobjeda jer Antonija je na istom turniru (kao 8. nositeljica) u pojedinačnoj konkurenciji u četvrtfinalu poražena baš od Shnaiderove koja je bila 2. nositeljica na turniru.