SUSRETI I POZNANSTVA: 17-GODIŠNJA KOTORIPČANKA VANJA KOVAČ U DRESU ČAKOVEČKOG RUKOMETNOG PRVOLIGAŠA ZRINSKI

 Ljubav za rukomet preko TV-ekrana

Mlada 17-godišnja Kotoripčanka Vanja Kovač je putokaz mladenačke upornosti zanosa,entuzijazma pa i pozitivne mladenačke drskosti.  Na odosi se to samo na školovanje već i na svoju ne tako davno rođenu sportku ljubav-rukomet. Rođena je u Ljubljani gdje je živjela tri prve godine. Nažalost, roditelji su joj se razveli pa je s majkom došla u Nedeliščće da bi par godina kasnije život započele u Kotoribi gdje  završa OŠ-u. Danas pohađa 4.c razred Srednje škole u Čakovec-smjer medicinske sestre i tehničari i ovdje je odlična učenica. Od djetinjstva je sklona sportu pa je sebe „tražila“ u odbojci i plivanju i na kraju se  pronašla u rukometu.Danas je rukometašica Zrinskog, najelitnijeg kluba ovog dijela Hrvatske i jedina od djevojaka s ovog područja koja je ušla u rukometne vode.

Sjeća se točno i datuma svoga prvog rukometnog treninga. Bilo je to 19.veljače 2009.godine.

-A kako je sve to započelo?

- Počelo je sasvim slučajno. Imala sam težak tjedan.Svaki dan dolazila sam umorna iz škole i normalno  uključila TV. Sasvim slučajno program sam prebacila  na rukometnu utakmicu. Tada se održavalo Svjetsko rukometno prvenstvo za muškarce u Hrvatskoj. Svaki dan su se prikazivale utakmice i ja sam ih s nestrpljenjem očekivala. Nakon borbe koju su pokazali naši rukometaši i poraza od Francuske reprezentacije nešto me privuklo prema tom sportu, a imala sam tek 12 godina, što je dosta kasno za početak ozbiljnog bavljenja tim sportom. Odluka je bila konačna, bit ću rukometašica !  Velika potpora u tome bila mi je i moja majka Sandra Ciber koja me 3 puta na tjedan vozila u Prelog zbog toga što mi je tamo bio najbliži rukometni klub. Tu mi je prvi trener bio gospodin Božidar Žegarac koji mi je usadio vjeru da u tom sportu mogu uspjeti-rekla je naša sugovornica.

U Prelogu je provela  skoro pet godina, no s obzirom da je dosta kasno počela nikada nije naučila osnove, a što smatra da se još uvijek vidi u njezinoj igri, a u ekipi igra na mjestu pivota i desnog krila. Na upit zbog čega je napustila sredinu u kojoj je počela napredovati Vanja je rekla:-Mama me tri puta tjedno vozila na treninge, što mi je je bilo malo naporno  fizički i financijski pa sam odlučila otići iz te sredine. Rukomet nisam željela napustiti samo nisam znala koji klub odabrati i užasno sam se bojala nove sredine, napustiti prijatelje i  proganjala me misao kako ću se uklopiti u novu ekipu-rekla je.

-Zbog čega si odabrala ŽRK Zrinski, najeminentniji čakovečki klub ?

- Jednostavno. Željela sam napredovati i željela sam slijediti svoje snove- rekla je kratko i dodala kako je u tom klubu bila prihvaćena bez problema. Za početak je samo trenirala i s tim u svezi dodala:-Treninzi su mi se jako svidjeli,puno rada s loptom, uvježbavanja akcija čega u Prelogu nije bilo. Bila sam dosta prestrašena i imala sam veliku tremu, ali cure su me prihvatile što je bilo presudno za moj ostanak u toj sredini.

-U Čakovcu puno više treniraš. Kako usklađuješ obveze škola, klub, udaljenost od Čakovca ?

- Prednost je što pohađam srednju školu u Čakovcu  pa me  majka i očuh me ne moraju voziti svaki dan na treninge, jedini problem je što vlakom dolazim doma oko 23,15, a već u 5 ujutro  se trebam dići da bi stigla na vlak, odnosno školu-opisala je taj „teret“ i dodala kako ima prenatrpan dnevni raspored. Kod kuće po danu boravi  dva sata pa se vraća u Čakovec na trening, a najviše uči u željezničkoj čekaonici kada poslije čeka kasnovečernji vlak. To učenje joj pomaže održavanju dobrih ocjena.

-Kada smo kod ekipe, igraš li i ovdje na mjestima koja ti odgovaraju?

-Svakako. Igram pivota i desno krilo, a potonje mi više odgovara-rekla je. Pitajući je zna li broj odigranih utakmica, rekla je da ih je bilo dosta i da ih ne broji.

- Teret prvoligaškog natjecanja ? 

- Još nisam dovoljno dobra da bi igrala prvu ligu jer su to teške utakmice s dosta odgovornosti, no vjerujem da mi postupni ulazak u ekipu otvara vrata da jednoga dana postanem ona prava- zaključila je.

- Za kraj riječ dvije o gospodinu Željku Goliku, treneru ekipe ?

- Novi trener mi se jako sviđa. Dobro organizira treninge, puno radimo na akcijama, pucanju, uvježbavanju tehnike, uvježbavanju obrane i napada prije utakmice,razrađivanju strategije, zna nas „dovesti u red“  kada je potrebno na utakmicama u bitnim trenutcima donosi dobre odluke…, prezadovoljna sam.

A pitajući je za želje u rukometu odlučno je rekla:-Želja mi je jednog dana postati profesionalna rukometašica, možda jednog dana igrati za reprezentaciju, ali to su samo želje pošto sam dosta kasno počela trenirati dosta zaostajem za drugima, ali imam želje i volje pa mi samo preostaje truditi se. Bez muke nema nauke-završila je optimistički. Vezano uz Vanju kontaktirali smo i njenog trenera. Slaže se kako je ona pod njegov nadzor došla s prilično skromnim rukometnim znanje, no veseli ga što ga ona hoće i želi upiti što više. Isto tako gospodin Golik se divi njezinoj upornosti i njezinom prenatrpanim radnim danima, a sve u službi rukometa.

Što reći za kraj. U Kotoribi je Vanja anonimna djevojka pa neka ovaj napis bude prvi korak izlaska iz njezine anonimnosti, a Kotoripčanima na ravnanje da među njima živi jedna sportašica koja se skrasila u najelitnijem natjecanju u državi. Šteta što mlade i nadarene Kotoripčanke ne slijede njezine putove jer se ovdje zacijelo kriju druge „Vanje“.

FOTOGRAFIJU SNIMIO Z. Premuš