Skakač nebeskih visina

Od rođenja Dalibor Međimurec od života nije bio pažen i mažen pa već 33 godine živi u svijetu tišine. Od malih nogu taj ga hendikep nije priječio u pokušaju uključivanja u normalan život. Od 3 do 7 godine proveo je u zagrebačkom SUVAGU-Poliklinici za rehabilitaciju slušanja i govora. Već u to vrijeme je kao mališan pokazivao sklonosti za sportske aktivnosti, pogotovo za nogomet. Tata Ivan ,kao svestrani sportaš, ga je htio u Zagrebu uključiti u neki zagrebački nogometni klub pa je pokucao na vrata zagrebačkog Dinama, konkretno k treneru Zdenku Kobešćaku. Tu je bio doslovce šikaniran jer su od njega za uključivanje u klub malog Dalibora tražili u ono vrijeme 500 DM.- To nisam mogao prihvatiti i žalio sam što Daliborov talent čuči u sjeni-rekao je tata Ivan. Dalibor je u Srednjoj školi Ruđer Bošković u Zagrebu završio školovanje za grafičkog tehničara, zaposlio se u čakovečkom Zrinskom, a svoje nogometno umijeće mogao je iskazati tek u mjesnom NK Dubravčan gdje je isprva, kao izrazito visoki igrač, igrao na mjestu srednjeg napadača, a danas mu je ovdje uloga bočnog defenzivnog.

Ono što kroz ovaj napis želimo istaknuti je put do nogometnog reprezentativnog dresa gluhih i nagluhih osoba. Tamo je došao po preporuci Branka Ivankovića koji je u više navrata vidio Daliborove nogometne sposobnosti pa ga je prije desetak godina preporučio izborniku te reprezentacije Damiru Desnici( i sam hendikepiran istom bolešću, a poznat kao naš negdašnji najbolji ljevokrilni napadač) koji ga pozvao u državnu reprezentaciju za gluhe i nagluhe osobe za koju je debitirao prije osam godina na kvalifikacijskoj utakmici za odlazak na Europsko prvenstvo gluhih i nagluhih osoba. Prošao je cijeli kvalifikacijski ciklus, no reprezentacija se te godine nije uspjela plasirati u spomenutu završnicu. No, četiri godine kasnije ponovno su kroz kvalifikacije došli do novog Europskog prvenstva koje je bilo održano u Moskvi. Kroz dvanaestdnevno natjecanje naši su reprezentativci izborili šesto mjesto u konkurenciji 16 natjecateljskih sastava čime su izborili plasman na prvenstvo svijeta na koje nažalost nisu otišli jer im HNS nije želio pokriti troškove. To Dalibor nikako ne može prežaliti pa nam kaže, uz pomoć svoga tate, da on još uvijek ne gubi nadu za odlazak na taj svjetski ogled hendikepiranih osoba jer još uvijek traje novi kvalifikacijski ciklus u kojem su naši reprezentativci poraženi od Rusije i Italije, ali još uvijek postoji nada jer je pred njima još jedna „popravna“ utakmica gdje će im protivnici biti Mađari ili Nizozemci.

Dalibor posebno ističe posljednju utakmicu za koju kaže kako će je, unatoč porazu od 3:2, dugo pamtiti jer je bio dvostruki strijelac i najbolji igrač. Oba pogotka je postigao glavom kada je s mjesta „petice“, koju igra u reprezentaciji,utrčao u protivnički kazneni udarac i u visokom skoku dva puta loptu zakucao u mrežu Italijana. Državni sportski mediji su ga glede toga prozvali skakačem nebeskih visina. Valja istaknuti kako se njihove pripreme odvijaju u Zagrebu svake subote kamo putuje automobilom da bi već u nedjelju oblačio dres Dubravčana i pružao prepoznatljivo standardno dobre igre pa današnji njegov eminentni trener Damir Maretić ima o njemu visoko mišljenje i kaže kako bi Dalibor izrastao u još većeg diva samo da nije hendikepiran. Uporan je, ne voli se isticati i kaže da su mu dovoljne čestitke koje za svoje igre u reprezentaciji dobiva posredstvom društvenih mreža. Velika podrška u svemu mu je obitelj. Spomenuti otac Ivan, sestra Ivana, u posljednje vrijeme i zet Dean Vučenik s kojim je bio suigrač u Dubravčanu, a posebna je priča mama Dragica koja s obitelji koristi svaku prigodu kako bi Dalibora vidjela uživo. No, mama kao mama, ona je izrazito emotivna pa svaki reprezentativni poraz doživljava i proživljava sa suzama. Te suze su Daliboru dodatni poticaj pa kaže kako je najsretniji kada se mama glede pozitivnih rezultata smije……

Za kraj nas je zamolio da istaknemo „njegov“ Zrinski gdje mu izlaze u susret imajući razumijevanja za njegove reprezentativne obveze gdje mu je sada novi trener-izbornik Jozo Bogdanović, također negdašnji vrsni napadač. Inače, Dalibor je jedini reprezentativac iz dravsko-murskog bazena. Reprezentacija je u fazi pomlađivanja, no Dalibor se ne boji za svoj status jer mu ga jamče njegov sportski život, kvalitete nogometaša i čovjeka, a nadasve neopisivi entuzijazam. Veseli ga i to što ima podršku svojih brojnih sumještana koji su na njega ponosni jer imati nogometnog reprezentativca u mjestu nije mala stvar……….