SREĆKO BOGDAN, TRENER NK "MEĐIMURJE"

Nisu ni puna dva mjeseca otkako se momčadi našeg nogometnog prvoligaša, NK-u Međimurje, kao trener pridružio Srećko Bogdan. Zvučno ime zelenih terena time se zapravo vratilo u svoj zavičaj. Oni zreliji pamte ga kao jugoslavenskog juniorskog reprezentativca, igrača Dinama i njemačkog Karlsruhea. U bliskoj prošlosti i danas Srećko Bogdan u anale svoje karijere upisuje iskustva nogometnog trenera, a za sve to polazišna mu je točka bila rodno Mursko Središće.
O nogometu i onome što taj sport čini najvažnijom sporednom stvari na svijetu i što ga - u konačnici, čini poslom, naš sugovornik govori mješavinom emocija i iskustvene realnosti. Za početak, ukratko nas je podsjetio na početak karijere.
- Počeo sam igrati za juniore Rudara s 13 godina, a sa 16 sam prešao u MTČ Čakovec. Tu sam igrao godinu i pol dana i u ljeto 1975. otišao u Dinamo. Tamo sam bio do 1985. i prešao u Karlsruhe gdje sam s 37 završio igračku karijeru.
Kako ste regrutirani u Dinamo?
- Po dolasku u MTČ sam postao jugoslavenski juniorski reprezentativac kao jedini igrač iz malog kluba. Dinamo me zvao da dođem na preporuku Zorislava Srebrića koji je tada vodio mali Ajax.
Igračku ste karijeru zaključili u Karlsruheu s 37 godina. Je li to visoka dob za nogometaša?
- Ovisi kako se čovjek osjeća. Zadnju sam godinu igrao za našu drugu momčad jer sam želio biti aktivan. Momci su bili dvostruko mlađi od mene i praktično sam iskustvom pomogao da držimo dobar rezultat i uđemo u višu ligu. Osobno sam bio u treningu, s mladim ljudima, nikad ozbiljnije ozlijeđen. Sve to pomoglo mi je da se osjećam dobro i da tako dugo ostanem na terenu.
Ostali ste i dalje u Karlsruheu kao trener juniora.
- Tadašnji šef struke Winnie Schäfer predložio me kao direktora nogometne škole. Od 1993. sam bio direktor i trener juniora. U međuvremenu sam pomagao i u vođenju omladinske škole, treningu juniora i bio pomoćni trener. To je dosta posla, ali kad se čovjek time voli i želi baviti, upoznavati nove mlade ljude željne rada, onda je to užitak.
Kako je bilo živjeti u Njemačkoj u odnosu na Hrvatsku?
- Tamošnji je život svakako kvalitetniji. I rad u nogometu također. Uvjeti rada su puno bolji. Od samih svlačionica, do igrališta, umjetne trave, standarda kojima mi danas težimo, a oni su ih koristili još prije 20 godina.
Sport je i biznis
Kakvo ste stanje u timu zatekli, što ste “dijagnosticirali”?
- Mislim da imamo dosta dobru ekipu, ali moramo raditi na tome da igrači shvate da se na gostujućim terenima nemaju razloga bojati i biti u grču. Igramo protiv 11 suparničkih igrača i sve ovisi o tome kako ćemo se postaviti na utakmici. Veliki nam je problem taj što dosad nismo osvojili bodove vani.
Je li kvaliteta u klubu konstantna, osjeća li se pad, rast?
- Kad su me pozvali da dođem za trenera, imali smo istu viziju cilja. Naše mjesto na tablici sada malo vara jer moramo dobiti i utakmice vani. Međimurje je klub koji dosta oscilira, a da bi se postizali rezultati, trebate imati konstantu.
Kakvi su stavovi vezani uz školu nogometa?
- Moramo poboljšati rad u omladinskoj školi, seniorskom pogonu i uvjete rada generalno. Svaka ekipa mora raditi svoj posao na čelu sa stručnim stožerom. Uprava mora svoj posao raditi tako da nam omogući nesmetan rad. Budućnost kluba je omladinska škola, stoga me veseli što je osnovana škola nogometa Čakovec koja pokušava okupiti igrače koji će jednog dana konkurirati za prvu momčad. Ovdje je uvijek bilo puno igrača koji su igrali prvu ligu i treba gledati da i u budućnosti bude što više igrača odavde koji spadaju u rang najboljih.
Je li sport danas unosniji biznis nego što je to bio nekad?
- Svakako da jest biznis i da se u njemu okreće veliki novac. Kod nas to još nije tako, ali vani je to velik posao. Marketing je jak, zarađuje se od reklama, televizije. U Hrvatskoj su samo dva, tri kluba financijski stabilna, a život od nogometa kod nas i u drugim zemljama uopće se ne može uspoređivati.
Strog trener
Čuje se da ste vrlo strogi kao trener.
- Tražim disciplinu na treningu i utakmici. Nema komentiranja na terenu, nema zvonjave mobitela u autobusu kad se vozimo na utakmicu, nema psovanja. Nikoga ne kažnjavam. Moja pravila se znaju, pa kome se omakne, zapravo se sam kažnjava. Međutim, da biste od igrača nešto tražili, on mora biti stabilan i zadovoljan. Mora redovno dobivati plaću, imati sređenu situaciju u obitelji i određenu harmoniju u životu. U konačnici, kao trener od igrača puno tražim, ali im znam i vratiti.
Zašto se u našem nogometu stalno mijenjaju treneri i zašto su uvijek oni krivi za sve?
- Ljudi ovdje ne shvaćaju da je nogomet nešto što ovisi o ljudima, a ljudi nisu strojevi. Puno se toga lošeg može poklopiti - imate loš dan, dobijete žute kartone, imate povrede, pada kiša... Važno je da se u trenera vjeruje i da mu se ostavi prostor za rad. On sigurno zna više problema u momčadi, nego ljudi u upravi. Imali smo i mi u Karlsruheu loše dane, ali sustavnim ekipnim radom sve se da iznivelirati. Nakon svega, mi smo, po tom iskustvu, došli do značajnih rezultata.
Kakva je Vaša vizija rada s NK-om Međimurje? Jesu li Vaši i stavovi Uprave podjednaki?
- Moja se vizija poklopila s vizijom ljudi iz kluba koji su me pozvali da se vratim u zavičaj. Uprava i Izvršni odbor ove godine imaju viziju da stabiliziramo ekipu i osiguramo opstanak. Iduće godine želimo poboljšati uvjete rada, biti u gornjem dijelu tablice i investirati u ekipu.
Sve slabiji rejting
hrvatskog nogometa
Što kažete o slici hrvatskog nogometa?
- Rejting će nam biti sve slabiji. Pogledajte samo Hajduk i Dinamo. Rezultatima moramo osvojiti pozicije na europskoj sceni, nitko se ne smije opustiti. Svi, i onaj koji je peti i šesti, doma se ne smije opustiti jer mu šesti i sedmi pušu za vrat. Mi sada za to nemamo uvjeta jer je razlika u kvaliteti Dinama, Hajduka i i svih drugih ekipa prevelika. Nisu svi podjednako financijski stabilni, nemaju uvjete za trening, za licenciranje koje mora biti strože kako bi se kvaliteta u cjelini poboljšala.
Usprkos tome, pretpostavljam da sebe vidite u nogometu i za pet godina.
- Želja mi je raditi u klubu u kojem ću što dulje moći dijeliti i ostvarivati svoja razmšljanja i, rekao bih, sanjarenja o nogometu. Svakako bih želio da NK Međimurje ide još više, da omladinska škola bude što kvalitetnija, igrače koji nisu tu samo radi popunjenja liste, već zbog kvalitete.
NK Međimurje ima svoje navijače, organizirali su se u grupu Anđeli. Tek ih je šačica, no zanima me - godi li Vam takva privrženost navijača?
- Osim kvalitetne selekcije na zelenom polju, godilo bi mi da nas što više naših sugrađana dođe bodriti na utakmice. S dobrom igrom i rezultatima, publika sama dolazi na stadion jer osjeća da to treba pozdraviti. Anđeli jesu malobrojni, ima ih dvadesetak, no lijepo je što nas prate na utakmicama. Daleko je to od mašinerije Torcide i BBB-a, ali generalno je podrška s gledališta važna i zato zahvaljujem Anđelima što su uz nas.
Navijači Dinama i Hajduka svojim su klubovima napravili i medvjeđe usluge.
- Apsolutno. Hajduk je puno puta kažnjavan u Europi, da ne govorim o Dinamu nedavno jer je upravo strašno u kojoj su mjeri kažnjeni. Zamislite kako se osjećaju igrači koji pošteno igraju! Mogu oni igrati slabo, može ih se kritizirati, ali to nema veze s ponašanjem navijača. Važno je da imamo fer plej i na terenu i na tribinama. Ako je jedna Engleska, koja na svakoj tekmi ima 30 do 50 tisuća ljudi, uspjela uvesti red, onda ga možemo uvesti i mi.
Miris doma
Kakav je osjećaj kad se čovjek u Vašim godinama vrati doma, k mami?
- Prekrasan. Nakon 35 godina izbivanja i rijetkih dolazaka kući, sad sam svaki dan s mamom, a ona sa svojih 75 godina poput mlade žene trčkara oko mene i nastoji mi udovoljiti.
Kakav Vam je bio privatni život? Imate sinove u Njemačkoj, kako podnosite razdovjenost?
- Bio sam u braku 27 godina. Supruga i ja smo se razveli jer su nam se jednostavno putevi razišli. Sinovi Tin i Ivor žive u Njemačkoj, ne bave se nogometom, njih interesiraju druge stvari. Žele se vratiti doma jednog dana, ali znate kako je, mora se poklopiti niz stvari da se tako nešto dogodi. Teško mi je, ali čujemo se i viđamo uvijek kad je prilika.
Kako provodite slobodno vrijeme?
- Imam neke svoje zanimacije, ali najviše volim društvo u kojem se osjećam dobro i u kojem ima šale.
S kim se družite ovdje, doma?
- Sad, kad sam se nakon 35 godina vratio u Mursko Središće, počeo sam upoznavati bivše školske kolege i prijatelje. Ponekad mi je malo neugodno jer me ljudi sretnu na ulici i pitaju sjećam li ih se. Onda zamolim da mi malo pomognu, pa to završi ugodnim razgovorom. Teško je prepoznati ljude s kojima se niste vidjeli od mladenačkih dana, svi smo se promijenili. Uostalom, da me nisu viđali na televiziji, ne bi ni oni mene prepoznali (osmijeh).
Jeste li zadovoljni svojim životom?
- Ne samo da sam zadovoljan, ja sam presretan. Imao sam prekrasnu karijeru u Dinamu, za koji sam odigrao 596 utakmica i jedno vrijeme rekorder. Imao sam dobru karijeru u Njemačkoj gdje sam bio i kapetan. Po povratku doma, sa Zaprešićem sam osvojio 2. mjesto, sa Segestom ušao u 2. HNL. Sad imam želju napraviti iskorak s Međimurjem, pa da se iduće godine borimo za vrh kao što to sada čine Cibalia, Šibenik i Karlovac.
Aleksandra Ličanin
snimio Dubravko Lesar