Zoran Kolarić s 36 pogodaka najstrijelac Međimurja

Na najbolji mogući način sa titulom najboljeg strijelca Međimurja Zoran Kolarić «Zoki» nogometaš Jadrana iz Štefanca (37) oprostio se je od aktivnog igranja nogometom. Fantastična sezona 3. Međimurske lige-istok gdje se igra težak i čvrst nogomet u njoj je Zoran od postignuta 68 koliko ih je sveukupno postigao njegov Jadran sam postigao 36 više od polovice što zaslužuje divljenje i čestitke. Igrao je mjesto klasične špice, a igrom i pokretima te izgledom jako podsjeća na proslavljenog hrvatskog reprezentativca Davora Šukera. «Zoki» kako ga zovu započeo je nogometne korake u Poletu iz Pribislavca da bi ubrzo njegov ogroman talent prepoznali u Omladincu iz Novog sela Rok te su ga doveli u svoje redove. Tu velikim koracima napreduje te sa šesnaest godina je debitirao za prvu ekipu. Protivnik je bio tadašnji Čelik iz Križevaca i posljednih pet minuta Omladinac je gubio 0:1 te ga je tadašnji trener Belec «gurnuo u vatru» i ovaj mu se je na najbolji način odužio postigavši u kratkome vremenu dva pogotka i tako donio svojoj ekipi pobjedu. Od tada je nezamjenjivi član prve ekipe najbolji strijelac dok je igrao još u Poletu, kratko Dinamu iz Palovca, Slobodi iz Mihovljana te na kraju u Jadranu iz Štefanca gdje je i završio igračku karijeru. Na pitanje koji mu je najružniji dio karijere je rekao: Kao sportaš normalno je da ima lijepih ali i tužnih trenutaka nogometne igre. Ipak, najteže u nogometnoj karijeri me je pogodila teška ozljeda noge u Turčinu kada sam igrao u 2. ligi za Polet. Ta sezona odlično je započela za mene te sam postigao 12 pogodaka da bi u toj nesretnoj za mene utakmici vratar uklizao i slomio mi desni gležanj. Poslije toga prolazim mukotrpan put oporavka koji je trajao pune dvije godine. Tu moram posebno spomenuti Miroslava Peršića koji mi je u tim teškim trenucima puno pomogao. Ozljeda i dugotrajni oporavak još više su me ojačale kao sportaša i te sam sa još većim motivom i željom nakon toga krenuo prema novim nogometnim izazovima.
- Lijepih trenutaka sigurno je bilo puno više?
- Naravno mnogo više. Posebno pamtim nezaboravne dane u Omladincu kada smo bili odlična generacija juniora koje je odlično vodio Damir Vrbanec «Vrba». Dvije godine nismo izgubili utakmicu da bi kruna bila u finalu Međimurskog Kup-a kada smo u fantastičnoj atmosferi pred prepunim stadionom pobijedili tadašnji jak Čakovec i osvojili Međimurski Kup. Seniorski dani u Omladincu, također u Poletu igrajući tada u 2. ligi kao i u svim drugim klubovima bio mi je lijepo, a Jadran ću pamtiti klub u kojem sam se oprostio od nogometa i u kojem sam osvojio titulu najboljeg strijelca Međimurja.
- Kojeg trenera posebno pamtite?
- Tu bih na prvo mjesto stavio profesora Josipa Zbiljskog koji je na mene ostavio velik dojam trenera sa autoritetom znanjem i kvalitetnim radom i koji je vjerovao u mene. Svi drugi koji su me trenirali svako na svoj način radom je donio nešto novoga.
Za kraj; Titulu najboljeg strijelca Međimurja poklanjam svojem ocu Ivanu koji mi je uvijek davao podršku, savjetovao me bio moj navijač, ali i veliki kritičar.
Toliko od Zorana, velikog sportaša, ali i čovjeka kojeg su svi suigrači gdje god igrao uvijek neizmjerno cijenili, poštovali i voljeli jer je uvijek davao za klub cijelog sebe. Mnogi klubovi željeli bi ga vidjeti u svojim redovima-ipak je on prvi topnik Međimurja- te ga pokušavaju odgovoriti od odluke o nogometnom umirovljenju «Zoki» koji je uspješni mladi ugostitelj vlasnik Room-bara u Čakovcu i koji ima mnogo poslovnih obaveza odlučan je u svoj namjeri da je bilo dosta igranja aktivnog nogometa.
Tekst i foto
Zlatko Premuš