VAPAJ MANDICE KONTREC IZ TURČIŠĆA

- Odlazim na most, palim svijeće i spuštam latice cvijeća u vodu jer kažu da je moj sin tu izdahnuo. U agoniji i apsurdu moj mlađi sin Krešimir (14) i ja više ne možemo živjeti. Pomozite mi da pronađem tijelo svog mrtvog sina! – vapaj je 56–godišnje Mandice Kontrec iz Turčišća kojoj je sin Krunoslav (36) misteriozno nestao 24. srpnja ove godine. Toga dana predvečer otišao je u ribolov na obližnji kanal i više se nije vratio. Drugog jutra, na obližnjem mostu pronađeni su svi tragovi koji su upućivali da je Krunoslav ubijen - čahure, krv i dio kosti njegove glave. Krenula je potraga, a policiju su tragovi na mostu ubrzo odveli u susjedno mjesto Domašinec. Uhićen je 37-godišnji Krešimir Marodi, a u njegovoj spavaćoj sobi pronađena je puška crvena zastava iz koje su ispaljene čahure na mostu, zakrvavljena odjeća i još neki predmeti koji su nedvojbeno pokazali da je Marodi ubojica. Međutim, u istražnom zatvoru osumnjičeni Marodi ni danas ne priznaje da je počinio zločin. Štoviše, čak je negirao da Krunoslava poznaje iako su zajedno pohađali osnovnu školu. Za Krunoslavovim je tijelom deset dana nakon nestanka tragalo stotinjak ljudi - policajci, ronioci, prijatelji, obitelj, ali ono nije pronađeno. Policija reagira na svaku dojavu, a angažirani su i psi tragači Gorske službe spašavanja. Sve bez rezultata. Majka Magdica uhvatila se i za još jednu krhku slamku - angažirala je vidovnjaka iz Dubrovnika koji je otprilike locirao mjesto na kojem bi tijelo u vodi bilo „zataknuto za jednu granu“. Da ima novaca, rekla je, još bi jednom dala pretražiti svaki pedalj kanala, šume i polja u okolici mjesta događaja.
- Ne znam kako dalje, ali želim da agonija prestane. Lakše bi mi bilo da je poginuo na jednom od hrvatskih ratišta koja je prošao tijekom cijelog rata. Ovako bijedan kraj nije zaslužio. Otkad mi je prije tri godine umro muž, Krunoslav je bio glava obitelji. Obiteljski čovjek, dobrica i radoholičar. Nikad se nije udaljio od kuće, a da nije rekao kamo ide. Krešimir (14) i ja proživljavamo nezamislivo teške dane neizvjesnosti. I emocionalno i financijski. Krešimir je krenuo u prvi razred Graditeljske škole u Čakovcu. Povukao se u sebe jer sad imamo samo jedno drugo. Jedva čekam da se vrati iz škole, sad se bojim i za njega. Kad mi je najteže, uberem u vrtu cvijet i krenem na most. Tako osjetim da sam mu bliže. Nakon što noću legnem, čujem kako Krešo u snu razgovara s Krunoslavom. Mislim tada da će mi puknuti srce. Prijatelji iz novoosnovane mjesne udruge Dvorišče kupili su mu i poklonili knjige za školu. Najsrdačnije im ovim putem zahvaljujemo. Znam, moj mlađi sin mora normalno živjeti, samo kako nakon svih trauma i neizvjesnosti u našem domu? Ja svaki dan tumaram dvorištem i u svakom predmetu, svakoj sjeni vidim svog sina. U dvorišnoj kuhinji visi njegova vojnička jakna. Nju u hladnijim danima nije skidao sa sebe. Njegovi prijatelji u svemu nam pomažu. Sada preživljavamo s 2.000 kuna prihoda. S Krunoslavovim prijateljem Damirom išla sam u policiju pitati ima li kakvih pomaka. Samo nam je rečeno da se radi na slučaju. Od nadležnih institucija nitko nije zakucao na naša vrata i pitao kako smo. Pa, ipak je Krunoslav najljepše svoje godine poklonio borbi za Hrvatsku. Ne možemo vjerovati da u našem lijepom Međimurju netko može nestati tako misteriozno, bez traga. Još jednom molimo sve koji su bilo što vidjeli toga dana i noći dok smo izgubili Krunoslava, a vezano je za njegov nestanak, da nam pomognu. Ovako, naš život nema smisla.
Zinka Čižmešija