Čakovčani, braća Vidović, i Nedelišćanin Jurica Kutnjak - zaljubljenici u dobar zvuk

Sve, samo cajke – NE

Blagdani su vrijeme kad mnogi vjerojatno više nego u drugim dobima godine uživaju u malim životnim radostima među kojima je svakako i glazba. I ona je poput niza drugih stvari danas dostupnija nego ikad. Dovoljno je nekoliko klikova na računalu ili pametnom telefonu i slušamo što god poželimo. Glazbenim vremeplovom s našim sugovornicima koji nisu ni veliki kolekcionari glazbe, niti glazbenici već tek obični ljudi koji glazbu vole nešto više od prosjeka, vraćamo se u prošla vremena kad su  nova gramofonska ploča ili cd s albumom omiljenog glazbenika mnogima predstavljali neizmjerno zadovoljstvo ili primjerice savršeni božićni poklon.

Prvi junaci naše glazbene priče su Čakovčani - braća Robert i međimurskoj javnosti poznati Zoran Vidović - zamjenik župana. Njihov prvi doticaj s glazbom, pričaju nam, bio je sedamdesetih godina prošlog stoljeća u Njemačkoj kad su kao djeca gastarbajtera kod jedne stambene zgrade pronašli odbačeni gramofon legendarne marke Stockholm:

Bio je gotovo ispravan, malo smo ga pokrpali, a prve ploče koje smo slušali bile su priče o Winnetouu i bajke braće Grimm te njemački šlageri Rex Gildoa (smijeh). No, brzo smo otkrili rock glazbu i to je bila ljubav na prvi ton. Kupovali smo ploče svih legendi poput grupa Queen, Rolling Stones, Pink Floyd, Dire Straits, Jethro Tull i mnogih drugih koje i dan - danas čuvamo kao kap vode na dlanu. U ono je vrijeme, gramofonska ploča bila tradicionalni poklon za rođendan pa su se i tako stvarale kolekcije. Koliko su nam financije dopuštale kupovali smo i uređaje poput također legendarnog gramofona Tosca. Po sistemu "sam svoj majstor" uobičajena je bila i kućna izrada kutija za zvučnike od iverice ili šper ploča. Glazbu smo slušali stalno, a tata nam je znao reći – kaj sam tu muziku poslušate, od muzike se ne živi, prisjećaju se Robi i Zoki.

Zoran – gitarist, Robert – DJ

S prolaskom puberteta i ulaskom u svijet odraslih mnogima prođe i opsesija za glazbom. No, premda su se profesionalno bavili drugim poslovima, braća Vidović ostala su vezana uz glazbu. Stariji Zoran naučio je svirati gitaru.

Na tome mogu zahvaliti susjedu, Zlatku Krištofiću koji je učio mene i svog brata Srećka Krištofića, danas poznatog međimurskog glazbenika, a sjećam se da nas je u ono vrijeme hvalio i također poznati glazbenik Željko Grahovec, kaže Zoran koji svoj omiljeni instrument i danas rado uzme u ruke, bilo u trenucima opuštanja kod kuće ili na različitim veselicama.

Robert pak je postao DJ te je devedesetih godina puštao glazbu u nizu čakovečkih klubova i kafića.

Sve je počelo s Alenom Turkom koji je danas profesionalni DJ, u Royalu kod željezničke stanice gdje smo početkom devedesetih puštali s kazeta. Kasnije sam mnogo surađivao i s Ivicom Tkalčecom, a zanimljivo je da smo sva trojica iz Martana. Radio sam u Japa baru, Galeriji 16, kafiću DJ, Soho baru, Arcusu, izvan Međimurja u ludbreškom Starsu. U to je vrijeme klupska scena u Čakovcu bila jaka pa su osim nastupa tada popularnih dance zvijezda koje su se kasnije poput Nine Badrić profilirale i u drugim glazbenim pravcima, iste te zvijezde povremeno znale i privatno doći u Čakovec da se zabave. Sjećam se koncerta E.T.-a kad su bili na vrhuncu popularnosti s pjesmom Tek je 12 sati.

Bila je tolika gužva da je kolona ljudi stajala ispred ulaza u Japa bar. Na matrici je odsvirao uvod spomenute pjesme, a onda smo ostali bez struje. Trebalo je neko vrijeme da se vratimo u pogon, a publika je postajala sve nervoznija. Ipak, sve je prošlo dobro, prisjeća se Robert koji je danas dj u mirovini, ali kod kuće rado zavrti ploče i cd-e te posjeduje respektabilan zvučni sistem. Zoranu je omiljeni bend Pink Floyd, dok Robert preferira glazbu osamdesetih.

Nismo isključivi, možemo slušati sve, samo cajke definitivno ne, završili su u recitatorskom tonu Vidovići.

Jurica Kutnjak – vjeran originalima

Posjetili smo i glazbeni kutak rođenog Čakovčanina, danas stanovnika Nedelišća – Jurice Kutnjaka. Dok su braća Vidović odrasli s pločama, Kutnjak je, premda je i on bio okružen vinilima koje je godinama skupljao njegov otac – cd generacija. I premda poput većine, sve što zaželi slušati za nekoliko minuta može skinuti s interneta, Kutnjak i dan - danas rado kupi originalni cd te nam pojašnjava zašto se odlučuje za taj, po nekima vjerojatno nepotreban izdatak:

Dok slušam glazbu volim držati cd u ruci, proučavati pripadajuću knjižicu s informacijama pa uzmem neki drugi album istog glazbenika, uspoređujem. Srećom i originalni cd-ovi danas su mnogo jeftiniji nego nekada pa i nije tako velik izdatak. Da ne govorim o tome da je zvuk s originala mnogo kvalitetniji od bilo kojeg MP3-a. Mislim da fizički mediji, odnosno nosači zvuka neće nestati s lica Zemlje, kaže Kutnjak u šali dodajući da empetrice preko mobitela sluša dok usisava kuću ili kosi travnjak. Stilski preferira rock, no ističe da nije isključiv, uz tek jedan izuzetak: u njegovoj kolekciji također nema cajki.

Kao ljubitelj dobrog zvuka ima i kvalitetne komponente za reprodukciju pa je, dok se sve spoji, u što se uvjerio i autor ovih redaka, uživanje u glazbi zagarantirano.