Đuka Čaić: Sreo sam Međimurce u Australiji koji više ne znaju kajkavski!

Najkraće je moguće to ovako reći: imamo "međimurskog zeta", rođenog u Zagrebu, porijeklom Slavonca iz Jamarica, malog sela između Banove Jaruge i Janja Lipe u kojem glavna ulica zove danas imenom njegova djeda, tamošnjeg učitelja, po kojem je i naš sugovornik dobio ime. Đuka Čaić (62), poznati hrvatski glazbenik, kantautor i vrhunski interpretator. Skoro cijeli prosinac prošle godine i više od pola siječnja ove godine, četrdeset i pet dana proveo je među Hrvatima u dalekoj Australiji. Ne prvi put i zasigurno ne zadnji put, kaže Đuka, uz glasan zvonki smijeh sonornog baritona koji ispunjava posebnom atmosferom prostor.

Đuki je Čakovec njegov dom već četrnaest godina, otkako je stekao "čin" međimurskog zeta oženivši čakovečku kirurginju Renatu Čulinović.

U zagrebačkoj "Komediji" djelovao je 20 godina, prvo svirajući klarinet, a kad mu je prestalo biti lijepo "u onoj rupi za orkestar ispod pozornice" (premda svira desetak instrumenata), popeo se "kat više" na scenu i zapjevao prvo u rock-operi "Gubec beg", a zatim i u brojnim mjuziklima, rock operama i operetama.

PJESMA "DA NAS DIGNE"

Široku nacionalnu popularnost, u četrdesetak godina glazbene karijere, onu "estradnog tipa", postigao je kad su se u teška vremena za Hrvatsku, pojavile "Hrvatine". Jedna od prvih budnica snimljenih početkom Domovinskog rata, koja je, kaže Đuka, nastala, zapravo slučajno:

- Jednom, na dolasku U Zagreb s "prve crte", sreo sam Maria Mihaljevića i rekao mu – čuj, mi smo na bojištu, a nemamo ni jednu pjesmu da nas digne... Idemo napisati pjesmu. I tako su nastale "Hrvatine". Nije to neko veliko umjetničko djelo koje sam otpjevao da bi morao biti ponosan, ali u tom trenutku, takva je pjesma svima trebala i zbog toga sam danas ponosan... To je bila prva pjesma na temu Domovinskog rata, jer do tada smo imali samo naše stare budnice hrvatske, od "Ustani bane" na dalje. "Hrvatine" se pjevalo za ohrabrenje i motivaciju...

PRVI

• Prije nego se s radiopostaja i nacionalne televizije sviralo "Hrvatine", prije nego je počelo hrvatsko osamostaljenje, k Hrvatima po svijetu s domoljubnim i zavičajnim pjesmama nije vas baš puno išlo...

- Ne, nije, koncerte smo održavali Tomislav Ivčić, Ivo Fabijan, Kićo Slabinac, Vera Svoboda, Vice Vukov i ja. Više smo nastupali u dijaspori nego doma, osobno, od 1986. intenzivnije imam koncerte po svijetu. Sad mi je bio već jedanaesti odlazak u Australiju. Zabilježen sam tamo i kao prvi hrvatski pjevač koji je pjevao na pozornici Opera housea u Sydneyju! U foajeu je moja slika (još crno-bijela) s tog nastupa. Krenuo sam i ove godine zapjevati po našim klubovima o Božiću, a dočekao sam i proslavu 25. obljetnice priznanja Republike Hrvatske s Hrvatima u Australiji... Bilo je stvarno nezaboravno, emocionalno, baš lijepo. Imao sam "bijeli Božić" na +38 ºC (u hladu), pa mi je povratak doma bio pravi šok. Na -15 ºC, nakon šest tjedana vrućeg ljeta, teško mi se snaći  u ovoj zimi. Održao sam osam koncerata u Brisbaneu, Canberi, Sydneyu i Melbourneu, u klubovima, hrvatskim društvenim centrima, a i na stadionu nogometnog kluba "Croatiae"... Božićni je koncert bio poseban. Kod nas je na Badnjak HTV emitirao emisiju "Lijepom našom" snimljenu u Maloj Subotici, gledalo se to tamo u Australiji putem satelita, a tamo je već bio Božić. Tako da sam sam sebe gledao s publikom i pjevao "Hote z menom v Međimurje".

MEĐIMURCI, A ŠTOKAVCI?

• Međimurci u Australiji imaju popriličnu "koloniju", jesu li bili na koncertima?

- O, kako da ne, skupili su se za dva velika dugačka stola i ja, razumije se, idem k njima... I među njima se vidi što znači biti odvojen od zavičaja, pola ih ne zna kajkavski, jer neki su u Australiju otišli iz Međimurja, neki pak iz Baranje kamo su prije toga bili kolonizirani, pa baranjski Međimurci (novije generacije) govore štokavski. I razumljivo, polako ali neizbježno, asimiliraju se u englesko govorno okruženje. Postaju Ozziei.

• Ipak, okupljaju se, druže se Međimurci, Slavonci, Dalmatinci, Ličani, Zagorci...

- Da, druže se ljudi po klubovima, ali nema tu više neke posebne nacionalne "euforije", u mojoj publici su bila sad i nekadašnja djeca, oni koje su roditelji dovodili na prve koncerte, danas odrasli ljudi koji su me upamtili... I ne samo mene, nego i Mladena Grdovića, Thompsona, nas koji smo okupljali dijasporu oko hrvatske nacionalne, domoljubne ideje. Znam da je to čudan osjećaj, nešto neobjašnjivo što vuče k matici. Osobno sam to doživio kad sam prvi put u životu bio u zavičaju mog djeda, Đuke, po kojem sam dobio ime. Bio sam uopće prvi put u Jamaricama kad sam išao na front, na "prvu crtu"... Dočekali su me ljudi koji su bili učenici mog djeda, nazvali glavnu ulicu u Jamaricama po njemu.... Da ti srce eksplodira u grudima.

• Nakon četrdeset i pet dana po Australiji, doma, u Međimurju, ipak je najljepše?

- Ma je, jer tih šest tjedana i koji dan više je dugo, jako dugo, a ova naša zima... Osim toga, Renata (supruga, op.n.) nije bila sa mnom, pa mi je i zato bilo dugo. Imalo se vremena, čak sam razgledao neke stvari koje u prošlih deset odlazaka tamo nisam stigao, ili nisam znao za njih.

Mislim, kad sam već na drugoj strani svijeta, pa ne mogu putovati kao kufer, volim upijati krajolike, dojmove, kulturu... Lijepo bi bilo samo doma imati "gaže", štoviše, najdraža mi je "gaža" bila kad sam jedne godine pjevao na proslavi Blagdana sv. Barbare u "Pilki". To mi je bilo prvi put da nastupam doslovce sto metara od kuće, a prekomorski koncerti? "Daljine vuku", kaže pjesma.

• A što je sad s gažama po Hrvatskoj, što je s karijerom na kazališnim daskama, zar je teatar izgubio svoju draž?

- Zapravo, rado bi se i vratio ponekad na kazališnu pozornicu, ali ne bi prihvatio bilo koju ulogu. Nudili su mi da u nekim predstavama budem stari deda, ali budimo ozbiljni, pa prerano mi je još za to. No, ulogu muškarca u ovim, "najljepšim srednjim godinama" odmah bih prihvatio!