Film Maje Lesar o njezinom ocu Dragutinu Lesaru

On je čovjek koji ne odustaje od svoje vizije, unatoč svakoj teškoj borbi koja je iza njega. U tome, njegovi najbliži su oni koji pate i za koje se nitko ne bori. Taj vječni nesrazmjer borbe za više ciljeve uz istodobno zapuštanje obiteljskih odnosa, ono je što me najviše zanima u ovom filmu. Želim saznati zašto su mom ocu interesi drugih ljudi često bitniji od mojih interesa.

Fotografkinja iz Šenkovca sa zagrebačkom adresom Maja Lesar od onih je mladih ljudi koji dobro balansiraju između bremena koje nosi javnosti poznato prezime i izražene individualnosti koja uz sebe vezuje čvrst karakter, jasno artikuliranje vlastitih ciljeva i poriv pravednika. Ona je mlada žena koja ne bježi od sebe, od vlastitog propitivanja i samospoznaje, a najmanje bježi od toga da i u dobi od 31 godine dodatno upoznaje svog oca.

On pak, Dragutin Lesar, u minulim se mjesecima bez ikakve pompe povukao iz politike, no spomen njegova imena u hrvatskoj javnosti još će dugo odjekivati prepoznatljivošću svojedobnog sindikalca, potom međimurskog dožupana, saborskog zastupnika iz redova HNS-a te, zaključno u društveno-političkoj karijeri, osnivača i predsjednika Hrvatskih laburista - stranke rada.

Uz fotografiju, Maja je pasionirana i kad je o sedmoj umjetnosti riječ. Ovih je dana u završnoj fazi produkcije kratkog filma o svom ocu, snimanog nepune dvije godine. Prilika je za razgovor o filmu naslovljenom Dragec jer prva projekcija se već dogovara. Na pitanje koji period rada i života Dragutina Lesara zahvaća filmom, Maja odgovara:

- Koncem ljeta 2014., u suradnji s Udrugom Blank iz Zagreba, snimila sam prve kadrove. Sasvim slučajno, u snimanje sam ušla u periodu neposredno prije nego je moj otac ponudio ostavku u stranci. Od nas ukućana, o tome nitko ništa nije znao, niti smo s njim o tome uspjeli naknadno diskutirati. Odlučila sam snimati kamerom iz ruke, koristeći zoom tehniku kako bih naglasila svoju poziciju kćerke koja nešto traži i grebe po obiteljskoj čahuri. Na taj način, kamera je zapravo moje oko, a ne strogo objektivan medij kroz kojeg promatramo radnju.

Film je kratkometražni, traje 15 minuta. Za dugometražnu verziju, kameru sam trebala uhvatiti u ruke još kao mala jer, zapravo, od onoga doba počinje priča.

Nema mjesta sumnji, Dragutin Lesar je zanimljiva ličnost društveno-političkog života Hrvatske i film će zacijelo izazvati pozornost javnosti. No, iz perspektive kćerke, u kojem je trenutku u vama sazrela ideja da snimite film?

- Prije svega on je otac, suprug i prijatelj, a tek onda političar. Ovo zadnje je samo dio njega, ali svakako najistaknutiji dio. Tata ima radoholičarski pristup poslu i svojoj profesiji pristupa s velikom odgovornošću, čak nauštrb obitelji. On je čovjek koji ne odustaje od svoje vizije unatoč teškim borbama koje su iza njega. Takav je on i takav je film o njemu.

Kakav je vaš odnos s njim?

- Moj odnos s ocem nikada nije bio naročito blizak niti otvoren, niti je imao mekoću i dubinu odnosa kakvu sam nekoć zahtjevala, zamjerajući mu njegovu okupiranost poslom. Međutim, promatrajući ga podalje od našeg primarnog odnosa, uviđam da je on čovjek koji ne odustaje od vizije pravednijeg svijeta. Unatoč svemu. Unatoč preprekama i bitkama koje vodi ne znajući hoće li izaći kao pobjednik ili će biti pobijeđen. Prepoznajem kod njega donkihotovski stil kojim sebe pokušava preobraziti u viteza, čovjeka odavno izumrlih vrlina i visoko postavljenih etičkih načela. On je s jasnim ciljem i bez straha ulazio u svaku bitku, unatoč gotovo nemogućim izgledima da savlada vjetrenjače. U toj borbi, njegovi najbliži su oni koji pate i za koje se nitko ne bori. Taj vječni nesrazmjer borbe za više ciljeve i zapuštanje obiteljskih odnosa, ono je što me najviše zanima u ovom filmu. Želim saznati zašto su interesi drugih ljudi mom ocu često bili bitniji od mojih interesa.

U Saboru žučan, doma šutljiv

Kakva je bila reakcija gospodina Lesara na ideju da snimate film?

- Sigurna sam da uopće nije bio svjestan pitanja i da se zeznuo potpisom kojim mi daje pravo da ga snimam (osmijeh). Iskreno, njegov potvrdan odgovor me jako šokirao. Bila sam uvjerena kako nema teorije da mi dopusti da mu se na taj način približim, posebice ne u razotkrivanju kućne intime. Moram priznati da je bio dosta opušten pred kamerom, dok se to za mamu ne bi moglo reći, i surađivao je. Čak si je malo zabrijao da snimamo neku emisiju pa se u nekim momentima obraćao "gledateljima". Bilo je i smijeha iza kamere. Moram reći i ovo. Moj otac vodi paralelne živote. U Saboru potiče i vodi žučne rasprave o stvarima koje zastupa, a kod kuće je šutljiv i nekomunikativan, koncentriran samo na svoj voćnjak.

U tri decenije karijere čovjeku se puno toga dogodi, usponi i padovi se izmjenjuju. Jeste li sve to uspjeli ukalupiti u 15-minutnim film? Dajete li sukus te karijere?

- Početna ideja bila je pratiti tatu kao lika koji je na neki način paradoksalan. Doma u prljavom odjelu kosi voćnjak, a u Hrvatskom saboru se bori za važnja pitanja. Kako se ideja kuhala i pripreme trajale, on je dao ostavku bez našeg znanja pa se dogodilo da smo počeli neposredno nakon toga. U tom trenutku u Hrvatskoj su se događale strašne poplave, najviše je stradala Gunja pa se u filmu motamo i oko te teme. Draže bi mi bilo da je film pratio momente puno prije. Kada je bilo zaista gusto, napeto, svakakvo. Stranka koju je osnovao nema veze s ovom temom, niti je to svrha i cilj filma. Tema je Dragec kao lik. Odgovor na vaše pitanje je da ovaj kratki dokumentarac odaje samo jedan segment svega, jer nisam ni imala ambiciju obraditi cijelu njegovu karijeru i privatni život. I nema pompoznosti, nema skandala, nema nečeg šokantnog, nema Laburista. Samo Dragec Lesar.

Razočaranost politikom?

Možete li za javnost dati osobnu procjenu o tome je li vaš otac razočaran politikom?

- U svojoj 30-godišnjoj karijeri borio se za bolje sutra s jasnom političkom vizijom. Nakon ostavke na mjesto predsjednika Hrvatskih laburista koje je osnovao s idejom i velikom željom za promjenom u Hrvatskoj, otac je nastavio obavljati svoj posao kao saborski zastupnik u Saboru. No, njegova unutarnja borba je ostala, naizgled nevidljiva, ali s djelomičnom razočaranošću time što nakon vrhunca političke karijere, Lesarova vizija nije potpuno uspjela. Bez obzira na to, on, u filmu, i dalje ustraje na poslu za koji živi.

S kim ste surađivali u procesu stvaranja filma, produkciji?

- Izuzetno sam zahvalna Blank filmskom inkubatoru koji mi je omogućio da uzmem kameru u ruke i počnem snimati. Naša suradnja krenula je nakon filmske radionice koja je bila u Čakovcu, prihvatili su moju ideju i uhvatili smo se posla. Dario Juričan je producent, a Igor Jelinović izvršni producent. On je izuzetno susretljiv i simpatičan momak, student filmske i TV režije na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Puno strpljivosti, ideja i podrške dobila sam od mog montažera Vedrana Senjanovića. On je redatelj dokumentarca "NLO - neovisna lista opurtunista" koji uskoro izlazi u javnost i koji od srca preporučam da pogledate jer je genijalan.

Maja "u filmu"

Kako ste vi doživjeli stvaranje filma o svom ocu?

- Strašno je teško objektivno snimiti lika kojem poznaješ 31 godinu i još ti je k tome otac. Možda nisam postigla svoj puni cilj ovim filmom, no svakako razbijam predrasude da su političari likovi u odijelima koji tu i tamo dođu na posao.

Što je bilo najteže?

- Montaža. Bilo je svega. Vlastitog preispitivanja, suza, bezbroj pitanja. Nisam najsretnija s ishodom filma, što mogu pripisati svojoj samokritičnosti, ali svakako mi je pomogao da shvatim neke stvari o svom ocu, a i da shvatim sebe.

Kad ćemo vidjeti film?

- U završnoj je fazi. Premijera bi trebala biti odmah početkom 2016. Zasad nam je cilj prijavljivati film na hrvatske i međunarodne filmske festivale. Ne očekujem ništa, puštam da me nosi...

Zatvoren i predan

Maja Lesar: Iako ga javnost poznaje isključivo kao političara, malo tko doista može vidjeti zaleđe njegovog djelovanja, njegov predani pristup i odgovornost s kojom pristupa poslu, zatvarajući se pritom u vlastiti um, počesto se izolirajući i od vlastite obitelji. (al)

Razbijanje predrasuda o političarima

Maja Lesar: Želja za snimanjem života moga oca sazrijevala je dugi niz godina, sve s tendencijom razbijanja predrasuda koje idu svijetom stvarajući famu oko ljudi koji se bave politikom. Političare se, kao i sve drugo i sve druge, ne bi trebalo generalizirati. Ovim filmom želim prikazati baš to - mog oca kao političara koji pokušava uskladiti privatni i poslovni djelokrug.