Ivan Ujlaki: Glumim, plešem, pjevam - nebrem bez pozornice!

Svatko tko ga poznaje sigurno će se složiti da u društvu Ivana Ujlakija nikada nije dosadno. Veseljak i pozitivac po prirodi, rođeni Kotoripčanin, no već dugo poznati stanovnik Mačkovca jedan je od ovogodišnjih dobitnika najvišeg županijskog priznanja, nagrade Zrinski i to za - za značajne rezultate u promicanju kulturne baštine i izraženu aktivnost u organizaciji amaterskih okupljanja. Ujlaki je jedan od osnivača i dugogodišnji dužnosnik, trenutno predsjednik Kulturno umjetničkog društva Mačkovec, a kulturnom amaterizmu posvetio je čitav život. -Glumim, plešem, pjevam, jedino ne sviram jer nebrem istovremeno plesati i svirati, objasnio je u svom stilu na početku razgovora za naš tjednik, a zatim se vratio u svoje djetinjstvo u Kotoribi.

- Iz siromašne sam obitelji pa smo i mi kao i mnogi drugi Kotoripčani kućni budžet krpali pletenjem košara i cekera. Posao je bio lakši uz pjesmu koju je uvijek povela moja majka, inače vrsna sopranistica u tamošnjem crkvenom zboru. Tako je sve počelo. I u osnovnoj školi pjevao sam, iako nevoljko, više me privlačila gluma, a možda je zanimljivo i to da je moj razrednik Franjo Preložnjak tada osnovao i novinarsku grupu pa sam pisao kratke članke iz Kotoribe za List Međimurje. Poslije osnovne škole izučio sam zanat za bravara, brat za stolara, a obje sestre postale su učiteljice. Nažalost, nije bilo dovoljno novca da i mi muški idemo u visoke škole makar smo svi bili odlikaši pa smo tako postali proizvodnja, sa smiješkom priča Ujlaki. Još u vrijeme srednje škole i po završetku sve je češće boravio u Čakovcu, kod sestre na stanu. Zaposlio se u Metalcu, izlazio. -Nisi bil dečko ili puca ak nisi hodal na plesnjake subotom, ističe. Godine 1971. učlanio se u tadašnje Kulturno umjetničko društvo Zrinski, no, ono je odlukom samog Josipa Broza Tita (vrijeme Hrvatskog proljeća) bilo raspušteno i brisano iz registra udruga.

SA SUPRUGOM GA SPOJIO MATIJA GRABROVIĆ

No, brzo se prešaltao i učlanio u KUD MTČ, odnosno današnju Kulturno umjetničku udrugu Veseli Međimurci. Tamo je upoznao dvije ključne osobe u svojem životu - suprugu Elizabetu i legendarnog Matiju Grabrovića. -U KUD-u MTČ većinom su bile djevojke i to je nama dečkima naravno pasalo. Upravo gospodin Grabrović mi je rekao - ti buš z njom plesal i tak smo se polako i zacopali, a na isti se način, unutar KUD-a spojilo još dosta budućih životnih partnera. Inače sam u to doba posredstvom gospodina Grabrovića koji je istovremeno vodio i KUD Građevnog kombinata Međimurje,  po potrebi i po pozivu uskakao i njima, prisjeća se. Nakon rođenja prve kćeri malo su, tada već naravno supružnici Ujlaki, pauzirali od kulture, a u međuvremenu su, nakon života u Šenkovcu odakle je Ivanova supruga, kupili kuću u Mačkovcu. Kako prave strasti nikad ne umiru, Ivan se nedugo nakon preseljenja najprije učlanio u crkveni zbor, dok priča o KUD-u Mačkovec počinje potkraj 1981. godine.

A TEK KAK LEPO POPEVLEMO...

-U društvu smo rezali zelje za školsku kuhinju, tako se to onda radilo, i uz posao, naravno - pjevali. Tadašnja ravnateljica škole Rozalija Begović u jednom je trenutku uskliknula - pak bi mi mogli zbora osnovati kak lepo popevlemo. Tako je i bilo. KUD Mačkovec službeno je osnovan 1982. godine, od 10 formalnih osnivača još nas je četvero živo. I prije osnivanja na papiru, nastupili smo na festivalu Djeca Mačkovca pjevaju, a sjećam se i  Dana žena 1982. godine, dvorana društvenog doma bila je prepuna. Sumještani i gosti oduševili su se našim izvedbama. Prvi predsjednik inače je bio Zvonko Ciglarić, blagajnica Anika Lončar, a ja sam bio tajnik. Zlatnim razdobljem KUD-a nazvao bih vrijeme od 1994. godine kad smo počeli organizirati smotru tamburaša pa do 2007. godine.

U KUD-u je tada bilo 80 članova, svih dobi, svi su bili izrazito aktivni, radili s velikom ljubavi. Zafučnul si i već ih je 20 bilo za bilo koji zadatak. Da ne govorim da smo zahvaljujući KUD-u proputovali cijelu Hrvatsku, Švicarsku, Češku, Austriju, Njemačku, Sloveniju i Mađarsku uopće ne brojim, to je kak da ideš k sosedu, naglašava Ujlaki. I dandanas je, unatoč tome što je predsjednik, aktivan i kao glumac i kao pjevač, a brine i za svaku sitnicu oko organizacije Smotre tamburaških sastava koja će se ove godine održati po 23. put. -Još uvijek, ali to je valjda normalno, bez obzira na dugi staž na pozornici, prije nastupa imam tremu. Valjda me već i godine muče (smijeh), nedavno se na predsmotri u Donjem Kraljevcu nisam mogel zmisliti prvih stihova jedne pjesme. Onda mi je kolega šapnul, kaže, dok o značaju nagrade Zrinski za njega govori skromno: Lijepo je dok ti čestitaju i dok neko prepozna ono čemu si posvetio praktički čitav život.  Uza sav angažman u kulturi, otkad je posljednje dvije godine u mirovini (nakon Metalca radio je u Gospodarskoj školi Čakovec), Ivan Ujlaki posvetio se i humanitarnom radu. Volonter je Gradskog društva Crvenog križa. Osim supruge, velika su mu podrška kćeri Željka i Zorica, te unuci Janja i Hrvoje.