Julijana Kočila iz Selnice već 34 godine obnaša funkciju crkvenog orguljaša i voditelja zbora

Pedesetdvogodišnja Julijana Kočila iz Selnice, porijeklom iz muzikalne obitelji kojoj je glazba bila važna sastavnica života, glazbom se počela baviti još u mladim danima. Nakon završetka srednje glazbene škole splet životnih okolnosti nagnao ju je da stekne zanimanje geologa, a pošto ljubav prema glazbi nije jenjavala angažirala se u župnoj crkvi sv. Marka te završila školu za orguljaša i voditelja župnih zborova. Danas ima sebe ima 34 godine "radnog staža" kao orguljaš i voditelj mješovitog i dječjeg župnog zbora. U svojoj dugogodišnjoj karijeri bila je članica tamburaških sastava, pjevala kao solist, bila voditeljica vokalnih skupina (...),  a danas je aktivna članica Ženske vokalne skupine sv. Marko koju vodi njena kćer Ivana Tkalec i voditeljica ženske vokalne skupine Društva žena Gornji Kraljevec.

Za svoj kulturni doprinos redovito prima nagrade, kako na području općine u kojoj živi, tako i šire. Promotorica Selnice, duhovne i svjetovne glazbe, otvorila je srce za list Međimurje.

Jeste li se oduvijek željeli posvetiti glazbi?

- Uvijek sam sebe zamišljala kao dirigenta. Još se i dan danas sjećam jednog prizora iz djetinjstva. Bila sam na polju, kopala kukuruz s roditeljima, a u glavi mi je zvonila pjesma. Zamišljala sam se kako jednog dana pred sobom imam veliki zbor kojem dirigiram. Doduše, to nije bilo lako ostvariti i nije uvijek sve išlo po planu, ali stvari su se nekako posložile. Moj se san ostvario.

Puno vremena provodite u crkvi. Kakav je posao "crkvenog glazbenika"?

- Crkveni glazbenik je jedno zahtjevno zanimanje. Nije dosta naučiti svirati, sjesti za orgulje i odsvirati. Obično moraš i otpjevati liturgiju, druge animirati oko sebe, podučiti ih... To je zanimanje koje iziskuje cjeloživotno obrazovanje, pogotovo u današnje tehnološki napredno doba kada se pojavljuju nove liturgijske skladbe, svečanosti, koncerti i slično. Treba znati svirati puno različitih skladbi i melodija koje se sviraju ovisno o razdoblju i blagdanu, a naravno to i otpjevati. Ali u tome sam se jednostavno pronašla. Mislim da to čovjek nosi u sebi.

Vodite crkveni zbor, članica ste Ženske vokalne skupine Sv. Marko i vodite vokalni sastav Društva žena Gornji Kraljevec. U čemu od navedenog najviše uživate i koju vrstu glazbe preferirate?

-Smatram da talente treba umnažati, a ne zakapati. Treba se okušati u više toga i neprestano razvijati. Ipak, nekako sam više posvećena duhovnoj glazbi jer sam u njoj oduvijek. Sviram i pjevam u crkvi, "pokrivam" svaki blagdan, vjenčanja i sprovode. Jako volim pjevati, a u crkvenom se zboru ne mogu glasovno ispuniti jer moram dirigirati pa ne mogu pjevati. Zato sam članica Ženske  vokalne skupine Sv. Marko koja pjeva i duhovnu i svjetovnu glazbu. Tamo se onda zguštam i pjevam za dušu. Društvo žena Gornji Kraljevec mi je također veliki gušt jer volim starogradske pjesme, međimurske pjesme i pjesme s dušom. S njima istražujem međimurske pjesme i tražim nešto "novo" te sam zahvaljujući tome spoznala koliko narodno i tradicijsko bogatstvo posjedujemo.

Kako uspijete uskladiti sve obaveze?

-Važno je reći da je za obavljanje ovakvog posla potrebno puno razumijevanja supruga i cijele obitelji. Nikada nemam slobodan vikend. Tjedan je rezerviran za probe, subotom osim proba imam i druge obaveze orguljaša i voditelja zbora, a u nedjelju dvije mise. Sviram ujutro u osam, nakon toga dođem doma i pristavim ručak. Odem na misu u 11, dođem doma i završim ručak. Kada su neki praznici u pitanju – što je veći blagdan, ja imam više posla. No, čovjek se s godinama privikne na to i posloži se neki raspored. Nekada smo malo živčani zbog svega, ali sve u svemu, sve se stigne. Tako funkcioniramo već više od 30 godina. Mnogi govore da nemaju vremena doći na zbor, probe ili misu, no, to nije istina. Ako to voliš i baviš se glazbom iz ljubavi, onda se nekako progura. 

Je li bilo trenutaka kada Vam je bilo teško i kada ste pomislili na odustajanje? Možete li se zamisliti bez glazbe?

- U zboru nas ima od 20 do 30. Različitih smo karaktera, afiniteta i ambicija. Najviše ljudi dolazi jer ih to opušta i jer tih sat vremena, koliko traje proba, puste mozak na pašu i uživaju. Sve to treba posložiti i uskladiti da bi nastup bio izveden kako treba. Treba imati živaca i strpljenja kada nešto ne ide po planu. Došli su i meni trenuci kada sam rekla da više ne mogu. Kada se priprema nastup osjeća se jedna napetost i nervoza. Tada misliš da ništa neće ispasti onako kako zamišljaš i pomisliš: To je to. Još ovo odradim i gotovo je s glazbom. A onda dođeš na pozornicu, na koroš, za orgulje... Kada glazba krene srce mi počne kucati i po glavi mi se već vrzmaju misli i ideje što bismo mogli pripremiti iduće godine. Ima trenutaka kada je izuzetno teško pjevati. Glasnice nisu kompjuter da se uključe pritiskom na gumb. Nisu uvijek raspoložen za pjevanje, pogotovo kada je neki sprovod ili sentimentalan trenutak u pitanju.

Imate li glazbeni uzor?

- Tereza Kesovija je uvijek, još od malih nogu, bila i ostala moja pjevačica. Kad sam u 6. razredu prvi puta pjevala u javnosti, odabrala sam njezinu pjesmu Sunčane fontane. Znam sve njezine pjesme napamet, a na koncertima redovito pjevam uglas s njom, od prve do zadnje riječi.

Ljubav prema glazbi prenijeli ste na svoju djecu. Na nedavno održanoj smotri Međimurskih popevki u Nedelišću nastupala je gotovo cijela obitelj?

-Da, svi u obitelji bavimo se glazbom i na to sam izuzetno ponosna. Najstarija kći Ivana (32) vodi Žensku vokalnu skupinu sv. Marko, a glazbom se bave i ostale dvije kćeri: Marija Magdalena (13) i Mihaela (25). Aktivne pjevačice su i unuke Marta (6), Kristina (7) i Josipa (9). Sve osim Josipe nastupale smo na popevki – kćeri i ja kao dio Ženske vokalne skupine sv. Marko, a unuke Marta i Kristina bile su dio dječje pjevačke skupine vrtića Sunčeko iz Selnice. Sve su iznimno talentirane pjevačice, angažirane su u školskim i crkvenom zboru, tamburaškim sekcijama, pohađaju formalno glazbeno obrazovanje, uče svirati instrumente... Moram reći da ih nikada nismo prisiljavali da se bave glazbom. Svima im je to spontano došlo, vjerojatno nam je to u krvi. Još jedino suprug Ivan ne pjeva. I on uživa u tome, ali zbog naših obaveza mora biti doma i uskakati s čuvanjem djece kad ženski dio obitelji ima nastupe

Kakvi su Vam planovi za budućnost?

- Nemam nekih neostvarenih snova. Najveća nagrada su mi aplauz publike i zadovoljstvo onih koji nastupaju i onih pred kojima nastupamo. Ne mogu se zamisliti bez glazbe. I dalje se vidim u glazbi, ali se zamišljam kao član, a ne voditelj zbora. Želim i ja bezbrižno doći na probu, uzeti note u ruke i pjevati. Nasljednike imam, za to ne moram brinuti.