Lara Toplek: Tetoviranje je poput ovisnosti, nitko ne ostane na jednoj tetovaži

Dvadesetšestogodišnja Čakovčanka Lara Toplek međimurskoj je javnosti, naročito muškom dijelu publike, poznata kao manekenka koja je 2009. godine odnijela laskavu titulu Miss turizma Hrvatske. Po završetku srednje škole upisala je Fakultet likovnih umjetnosti u Beogradu, smjer slikarstvo, te se paralelno uz studij još nekoliko godina bavila manekenstvom. Danas živi potpuno drugačijim životom. Nezamislivo joj je obuti štikle i popeti se na modnu pistu, a slikarski kist zamijenila je nešto drugačijim alatom. Lara je jedna od rijetkih žena u Hrvatskoj koja je svoj životni poziv pronašla u ukrašavanju tijela tetoviranjem. Čitateljima lista Međimurje otkrila je čari ove moderne umjetnosti koja je u današnje vrijeme postala sve popularnija, a kojom se profesionalno bavi posljednje dvije godine.

Kako ste nakon manekenstva i slikarstva završili u svijetu tetoviranja?

- Manekenstvom sam se počela baviti još u srednjoj školi. Završila sam na natjecanju za Miss turizma i sasvim neočekivano odnijela pobjedu. Iduće godine predstavljala sam Hrvatsku na svjetskom natjecanju u Varšavi gdje sam se natjecala za titulu Miss Supranational. Danas se više ne bavim tim poslom. Jednostavno nema kruha u manekenstvu. Dobro zarađuju manekenke koje se probiju u inozemstvu i nose revije za poznate brendove, a ostalo je preživljavanje. Osim toga, manekenstvo nikada nije bilo za mene. Nisam takav tip. Više volim opušten stil, trenirke i tenisice, a ne štikle. Jednog dana sam iz znatiželje s bivšim dečkom kupila alat za tetoviranje. Naprosto sam osjetila da je to ono što me zanima. Sve sam sama naučila putem interneta. Najprije sam volonterski radila u jednom studiju u Beogradu. Tamo sam upoznala svog sadašnjeg suradnika Matiju Mokrovića s kojim sam otvorila prvi studio za tetoviranje u Novalji, a nekoliko mjeseci nakon toga i u Zagrebu, gdje danas radim. Ove godine otvorili smo još jednu manju kućicu (za tetovažu) na Zrću.

ŽENE NE PLAČU

Kakav je to posao i koje karakteristike jedan majstor tetoviranja mora posjedovati?

- Posao je jako zanimljiv, dinamičan i kroz njega se upozna puno različitih ljudi. Za posao tattoo majstora ponajprije treba imati talent, ruku i znanje. Prvih godinu dana me žalostila spoznaja da ljudima nanosim bol, ali sada me to više ne pogađa. S muškarcima u principu imam više problema nego sa ženama. One imaju viši prag tolerancije na bol i nikada nisam tetovirala ženu koja ne bi mogla izdržati do kraja.

Je li teško ženama uspjeti u ovom poslu?

- Mislim da je ženama ipak malo teže uspjeti u svijetu za koji još uvijek vlada percepcija da je pretežno muški. Bilo je nekoliko slučajeva da su me ljudi čudno gledali kad sam primila mašinicu u ruke, ali osobno nisam imala većih problema.

Koliko je tetoviranje popularno među našim ljudima?

- U drugim državama tetoviranje i ukrašavanje tijela jako je popularno i postalo je modni trend. I u Hrvatskoj je posljednjih godina sve prihvaćenije. U Zagrebu ima 70-ak studija. Nema nekog pravila tko se odlučuje na tetovažu. Tetoviraju se ljudi svih profila. Imamo puno mladih mama, muškaraca, a imali smo slučaj da se čovjek u 72. godini života odlučio na svoju prvu tetovažu.

Na što prilikom tetoviranja valja obratiti pozornost?

- Tetovaža ostaje za cijeli život i zato je važno dobro promisliti što će se tetovirati i odabrati dobrog majstora. Ljudima savjetujem da ne tetoviraju nešto zbog čega će kasnije požaliti (poput imena partnera). Želim staviti naglasak i na uvjete u  kojima se odvija tetoviranje. Sve mora biti čisto, sterilno jer u suprotnom može doći do infekcija i gadnih posljedica. Najgori mogući scenarij su infekcija HIV-om i hepatitis.

Što ljudi najčešće odabiru kao motiv? Koju ste najbizarniju tetovažu izradili?

- Prestala sam raditi jednostavne tetovaže poput srca, munje, imena, datuma. Ne volim ponavljati, već uvijek nastojim tetovaži dodati nešto svoje. Ljudi zaista imaju svakakve ideje i svačega se nagledamo. Tetovirali smo traktor, vešmašinu, a jednom prijatelju napravila sam produžni kabel. Odbijam raditi tetovaže za koje smatram da toj osobi uopće ne pristaju ili ne poštuju 'instituciju' tijela. Ako tetovaža nije lijepa, to automatatski baca ljagu na moj rad. Jako je važno razgovarati s ljudima da shvatiš kako funkcioniraju i što žele.

I Vi ste vlasnica nekoliko tetovaža...

- Da. Prvi puta sam se tetovirala s 14 godina i stavila biološku tetovažu. Mislim da ih trenutno imam 15 ili 16. Svaka tetovaža mi ima neko značenje. Jako volim cvijeće pa imam ruže, suncokrete, pšenicu, ljubičice, zatim imam podvezicu, kolačić...Trenutno me više ispunjava rad, nego ukrašavanje vlastitog tijela. Ne mogu reći da se više neću tetovirati jer zasigurno hoću. Tetoviranje je poput ovisnosti. Lako se navući. Onaj tko proba, obično ne (o)stane na jednoj tetovaži.