Marija Küpper Jambrošić: Djeca mi pjevaju odavno, a i unuk Mateo već počinje!

Pjevačica Marija Küpper Jambrošić obilježila je međimursku glazbenu scenu proteklih nekoliko desetljeća. Nema toga hotela, nekad poznatog izletišta ili kulturno-zabavne manifestacije na kojoj nije raznježila goste svojim nježnim, a opet tako snažnim mezzosopranom. Rodom je iz Novakovca, a uz Muru što bi drugo nego pjevala?! Otac joj je svirao klarinet i saksofon, a djed klarinet. Kad bi očev bend imao probe, došla bi mala Marija, uzela mikrofon i zapjevala. Prvi pravi nastup imala je s 12 godina, na vatrogasnom natjecanju u Lopatincu. Okupilo se "pola Međimurja" i uživalo u njenom glasu. Pohađala je osnovnu glazbenu školu, a kao djevojčica s pjesmom Protuletje nam dohaja nastupila je na prvim Međimurskim popevkama. Uslijedili su nastupi i titule na renomiranim festivalima te su pjesme za nju pisala brojna poznata imena glazbene scene. Međimurci najbolje poznaju pjesmu Tu dobri su ljudi, a pod tim je imenom, uz pomoć kolega, organizirala humanitarne koncerte za čakovečku bolnicu. Bila je pjevačica bendova Tajna veza i Aquarius.

No, dugotrajan prekid njenog glazbenog puta uslijedio je s rođenjem sina Marca Marijana Küppera. Danas vitalan mladić rođen je s velikim zdravstvenim problemima te je godinama bdjela, čak i spavala na stolici uz njegov krevet u "Klaićevoj" bolnici u Zagrebu. Živio je, kažu, na otopinama i kući su ih pustili tek kad joj je i kći Žaklina Hajdarović osposobljena za pružanje pomoći. Kako bismo saznali gdje su i kako su danas, posjetili smo ih u njihovu stanu u Čakovcu.

- Danas sam jako sretna što je Marco bolje, idemo samo na redovne kontrole. To je najveća sreća koju sam mogla zamisliti. Naravno tu je i mali Mateo, sin moje kćeri Žakline, koji ima dvije godine. Čuvam ga i provodim mnogo vremena s njim. Marco mu je smislio ime. A, što se glazbe tiče, ona je moj život. Djeca mi odavno pjevaju, i Mateo nam je već propjevao - kaže gospođa Marija. No, krv nije voda pa nije potpuno zapostavila glazbu; sopranistica je u crkvenom zboru sv. Nikole u Čakovcu.

HUMANITARNO

- Malo sam se "potrošila" od svega što se dogodilo s Marcom.

Često smo bili na dječjem odjelu naše bolnice pa sam vidjela u čemu oskudijevaju. Došla sam na ideju da napravim humanitarne koncerte kad mu bude bolje. Napisala sam opet dječju pjesmicu Mi smo djeca ljubavi te smo pod tim imenom napravili slične koncerte, ali za pedijatriju. I danas se odazivam svakom takvom pozivu - prisjeća se Marija. Kad ju pozovu uglavnom otpjeva pjesmu Tu dobri su ljudi, jer je prigodna. Velik, presudan utjecaj imala je na glazbeni put svoje kćeri Žakline.

- Već kao klinka sam hodala s mamom na probe. Pjevala sam tamo, plesala, slušala ju... Većinu mog repertoara pjevala je i mama, ali nikad nismo imale zajedničku gažu. Napravile smo tek jednu pjesmu - Najljepše je zajedno. Slično pjevamo pa su nas neki čak miješali - kaže Žaklina Hajdarović. 1993. godine pobijedila je na Najglasu, a potom osvojila Kup pjevača Međimurja. I ona je nastupala na festivalima te je postala  pjevačicom benda Odeon.

- Svugdje smo nastupali; po svadbama i hotelima, na moru i u inozemstvu... S nekim dečkima još i danas radim - kaže Žaklina, službeno alt, ali kao i majka može "pokriti" i sve druge glasove. Uz pjevanje, plesala je moderni balet te je s prijateljicama osmišljavala koreografije za svoje nastupe. Danas pjeva s bendom No name te ima redovni posao koji voli.

- Pjevala sam i u trudnoći, ali da nema mame ne znam kako bih sve to, kako bih išta uopće - kaže Žaklina. Isto može reći njezin mlađi brat Marco. Iako je bio teško bolestan majka ga je odmalena vodila na nastupe pa se i on zaljubio u glazbu. Završio je osnovnu Umjetničku školu Miroslav Magdalenić u Čakovcu; glavni instrument bio mu je klavir. Nakon toga upisao je srednju Glazbenu školu u Varaždinu. Učenik je prvog razreda teorije, a želja mu je svirati orgulje. Slijedeće godine upisat će i solo pjevanje.

PEDESETAK PUTA USPAVAN!

- Više od pola života proveo sam po bolnicama. Najmanje 50 puta sam bio uspavljivan, a u desetak slučajeva riječ je bila o ozbiljnim operacijama - sve po istom šavu, jer se dalje nisu usudili. Ali nema veze, pjevam od pete-šeste godine. Počeo sam u zboru Čakovečki mališani. Kao dijete bio sam na mnogim humanitarnim koncertima i pjevao s mamom. Naravno, da je imala najveći utjecaj na mene, ali tu je bila i moja razrednica Bojana te rođak i kum Nikola Sebastian. On me stalno posjećivao u bolnici u Zagrebu. Završio je glazbenu akademiju i silno me poticao u glazbi i pomaže mi kod harmonije - opisuje svoj glazbeni put Marco, koji će, po svemu sudeći, u glazbu ući najstudioznije. Kad ima slobodne sate u školi ode u vježbaonu i svira s prijateljem violončelistom. Kaže da je ranije dosta skladao, "za dušu", ali sad nema vremena. I on je pjevač crkvenog zbora, kao bas.

- Ja uživam kad on vježba, kad svira bilo što. Tako mi je lijepo pri srcu, mogla bih ga stalno slušati - kaže gospođa Marija. Unatoč činjenici što je krenuo prema ozbiljnoj glazbi, Marco kaže da i on želi proći ono što je njegova majka. - Želim ju naslijediti, pjevati međimurske popijevke, nastupati u Krapini, za Katružu, pomagati u humanitarne svrhe - kaže.

Na pitanje namjeravaju li snimiti zajedničku pjesmu Žaklina kaže da bi to bilo lijepo, ali kad im se kao četvrti priključi Mateo. Gospođa Marija na to je dodala da bi ona međimursku, na što ju je kćer "poklopila" kazavši: "Ajmo neku našu!"