Mladen Vuković: Mladi nikoga ne poštuju, bahate se, a agresivnije su djevojke!

Društveni život Čakovca i cijelog Međimurja od 70-ih godina prošlog stoljeća do danas u mnogočemu se promijenio. Kafići, noćni barovi i klubovi nalaze se gotovo na svakom koraku, a treštanje glasne muzike u gluho doba noći za vrijeme vikenda postala je uobičajena pojava. Dok današnju omladinu muči dilema u koji od ponuđenih lokala izaći ovaj vikend, prije to nije bio slučaj jer jednostavno nisu postojala mjesta za izlazak u današnjem smislu riječi.

Noćni život Čakovca i Međimurja započeo je 1976. godine kada je Gradski komitet dao dozvolu da se u Macanovu domu, nekadašnjem Domu partizana, otvori prvi disko klub. Već je tada, kao 16-godišnjak, naš sugovornik Mladen Vuković (javnosti poznatiji pod nadimkom Vukas) radio na ulazu kluba kao svojevrsni redar. 56-godišnji Strahoninčanin, jedan od začetnika redarstva i zaštitarstva u Međimurju, a danas vlasnik zaštitarske tvrtke Privatna zaštita Petar Zrinski d.o.o., s osmijehom na licu prisjeća se samih početaka.

"MIKSERI SVJETLA"

Došli smo u Partizan u 19 sati i u sat vremena razvukli sve tepihe i pospremili gimnastičke sprave nakon treninga. Za to vrijeme diskodžokej pobrinuo se za zvučnike i glazbu. U 20 sati stali smo na ulaz i počeli ljude puštati unutra. Klub je do 21, 21.30 već bio krcat i u njemu je bilo oko 1000 ljudi, prepričava Vuković, osoba koja iza sebe ima 40 godina iskustva kada je o održavanju reda i mira u kafićima, noćnim klubovima, na koncertima i javnim okupljanjima riječ. Radno vrijeme improviziranog diskokluba u gimnastičkoj vježbaonici bilo je do ponoći. Tad se isključila struja i nastupio je fajrunt. Za sat vremena dom je ponovo morao poprimiti prijašnji izgled, zbog čega se tehnika i ostala oprema tovarila natrag u kombi.

U ono vrijeme vladala je strogoća i znao se red. Nismo smjeli puštati glazbu ni minutu duže, a kombi smo gurali do bolnice kako ne bismo probudili okolne stanare, naglasio je poznati zaštitar Vukas. Budući da u ondašnje vrijeme redarska i zaštitarska djelatnost još nije bila ni u povojima, a bilo je zabranjeno javno reći da se bave održavanjem reda i mira (kako ne bi bili proglašeni protudržavnim elementima), redari su se službeno zvali mikseri svjetla. Jedina dva miksera svjetla na području Međimurja u ono vrijeme bili su Mladen Vuković i njegov prijatelj Imre Prokec.

JAKA GRAĐA

Godinu 1982. obilježilo je otvaranje Centra za kulturu Čakovec, a u narednih nekoliko godina otvorili su se Mack u Novom Selu Rok i Diana, današnji Diskač. 80-e i 90-e godine obilježile su poznate diskoteke Lea, Ex i najdugovječnija među njima – Šampion, a kao jedan od jačih lokala ističe i Sokol u Bartolovcu. Na njihovim ulaznim vratima redovito je stajao Vuković i odlučivao koga će pustiti unutra, a koga ne. Ispred ulaza nerijetko je čekalo duplo više ljudi nego je bio sam kapacitet kluba, a selekcija onih koji će ući unutra bila je jednostavna. Ulazak omladine ispod 18 nije dolazio u obzir, a netko tko se jednom potukao, razbio, prevario, ukrao ili slično imao je zabranu ulaska određeno vrijeme.

Pravila igre bila su ista kao i danas. Nema tučnjave, razbijanja i neprimjerenog ponašanja, decidirano ističe Vukas koji je početkom 90-ih godina otvorio svoje prvo redarsko poduzeće imena Vukas d.o.o., a nekoliko mjeseci nakon toga službeno je uvedena i zaštitarska djelatnost. Tada je počelo traženje i školovanje ljudi za relativno nove profesije, koji su svi redom bili fizički jači i korpulentniji muškarci.

Da bi bio zaštitar čovjek može imati 50 ili 150 kila, biti veliki ili mali. No, kada na ulaz postaviš nekog krhkog onda se na njega postavljaju, vrijeđaju ga i slično. Zato su u principu zaštitari krupnije građe. Sve je to psihološki efekt, objašnjava naš sugovornik.

ALKOHOL POTISKUJE DROGA

Razlika između prijašnjih vremena i današnjih najvidljivija je u ponašanju omladine. Dok je nekada postojalo strahopoštovanje prema autoritetu, mladi koji danas izlaze ne poznaju riječi poštovanje, ni strah.

Informirani su i jako dobro upoznati s time koje su ovlasti zaštitara, što često zloupotrebljavaju, bahate se i namjerno provociraju. Točno znaju što smijemo napraviti, a što ne kako ne bismo prekršili svoje ovlasti, obrazlaže Vukas. Dodaje da je razbijanje i problematično ponašanje prije bilo rezervirano samo za muškarce (takvih je bilo malo), a danas su djevojke čak bezobraznije i agresivnije od muškaraca, svjedoči Vuković, nabrajajući primjere u kojima su zaštitari imali problema sa, najčešće alkoholiziranim, ženama.

Alkohol i danas predstavlja velik problem, posebno opijanje maloljetnika alkoholom kupljenim u dućanu. Nakon opijanja u parku u vidno alkoholiziranom stanju odlaze u lokale. Zaštitari često svjedoče nemilim prizorima u kojima se maloljetnici napiju, potuku, zaspe na hladnoći i slično, a kada im priskoče u pomoć i nazovu roditelje da dođe po njih, umjesto riječi hvale često dobivaju uvrede. No, opijanje izgleda gotovo pa bezazleno u usporedbi s novom zanimacijom omladine.

Nekada smo imali problema s pijanim ljudima. Danas muku mučimo s drogiranima koji uopće ne razumiju što im govorimo. Ne znaju tko su, gdje su, gdje im je auto, kako pronaći izlaz iz diskoteke..., prepričava Vukas. Takvih je primjera sve više i više i s takvim je ljudima puno teže doći na kraj jer ničega nisu svjesni. Kada su u pitanju agresivni pojedinci, njih ima oko 20 posto. 80 posto ljudi ponaša se normalno, a problematični pojedinci su u manjini. Među njima ima dosta recidivista koji konstantno rade probleme i oni zaslužuju malo stroži tretman jer je to jedini način da se drže pod kontrolom i da se zaštite nedužni.

GRUBIJANI, RAZBIJAČI...

Temeljna postavka tjelesne zaštite podrazumijeva zaštitu osoba i imovine. Zaštitari, za razliku od redara, pored provjere identiteta, davanja upozorenja i zapovijedi, privremenog ograničavanja slobode kretanja, pregleda osoba, predmeta i prometnih sredstava, osiguravanja mjesta događaja i uporabe zaštitarskog psa, imaju ovlasti za uporabu vatrenog oružja i tjelesne snage.

Zbog posljednje stavke – uporabe tjelesne snage, mnogi ih često etiketiraju kao grubijane, optužujući ih da neutemeljeno i prekomjerno upotrebljavaju silu. S takvim navodima nebrojeno se puta susreo i naš sugovornik koji je u svom poslu pravi maher te potanko poznaje zakonsku regulativu, a ono što mu daje najviše kredibiliteta jest životno iskustvo.

TRAVA NIJE NIKLA, GDJE JE STALA MOJA ŠTIKLA

Bilo kakvo upotrebljavanje sile nije dobro, ali situacija to nekada iziskuje. Silu koristimo samo kada je to nužno i u skladu sa situacijom. Prilikom toga uvijek smo dužni zvati policiju, objašnjava Vuković. Najveći problem je u tome što ljudi često nisu upoznati s cijelom pričom, već vide samo posljedicu neposluha i opetovanog oglušivanja na zapovijedi.

Ako na primjer žena nekoliko puta ignorira zamolbu da prestane štiklama skakati po fotelji i uništavati imovinu, onda ju moraš primiti i povući dolje. Kada netko to gleda sa strane, tada mi ispadamo grubijani, a ne uzima se u obzir što je ona radila i da nas je ogrebala i bila agresivna, ilustrira kao primjer uobičajenih ponašanja. Ljagu na zaštitare najčešće bacaju i oni koji rade najviše problema pa budu izbačeni iz lokala ili dobiju zabranu ulaska u klub, a kao posljedica toga ružno govore o zaštitarima i samom vlasniku lokala.

Onaj tko se normalno ponaša, njemu ne smetamo. Njemu je još drago što smo tamo jer se došao van zabaviti i jer se osjeća sigurnije pored nas, ističe.

PERIVOJ NASILJA

Kao najkritičnije mjesto u Čakovcu, uzimajući u obzir broj tučnjava i nasilnih ponašanja, Vukas navodi čakovečki park. Tučnjave na otvorenom često se sele i na okolne lokale. Glazba također uvelike utječe na ponašanje pojedinca i mase.

Na mjestima gdje se pušta urbanija muzika, onaj koji razbije čašu ispada seljačina, a prisutni osuđuju takvo ponašanje. Suprotna situacija je u narodnjačkim klubovima. Tamo su razbijanja normalna stvar i kada nekog izbaciš zbog razbijanja onda te drugi napadaju zašto ga maltretiraš samo zbog jedne ili dvije čaše, ističe Vukas.

ZANIMANJE NA NISKIM GRANAMA

Premda uvjeti rada nisu ni približno onim idealnim, zaštitarstvo i redarstvo nekada je slovilo za dobro plaćen posao. No, danas je, prema riječima Mladena Vukovića, u jako velikom padu. Sve više zaštitara vraća se svojim prvotnim zanimanjima ili odlazi u metalsku industriju. Razlog tome jest u damping cijeni određenih zaštitarskih firmi koje namjerno ruše cijene satnica što rezultira mizernim plaćama zaštitara.

Zbog toga kao zaštitari rade ljudi koji su dobili otkaz nekoliko godina prije mirovine i koji su prisiljeni pristati na takve uvjete, ogorčeno govori Vuković objašnjavajući da pravi zaštitari imaju posebnu prehranu i treniraju i u skladu s tim treba biti i plaća.

Zaštitara i redara ima premalo, a posebno onih koji su sposobni, no, zbog financijske situacije nitko se više ne želi upuštati u ovaj posao, zaključno je kazao naš sugovornik.

SPOJIO NESPOJIVO – MANEKENSTVO I REDARSTVO

Mladenov sin David Vuković student je 1. godine diplomskog studija na veleučilištu VERN u Zagrebu, na smjeru Poslovne komunikacije. Kao i svi vršnjaci, i David je bio nestašno dijete...

Kad je imao 15 godina razbio je čašu u jednom lokalu i dobio je mjesec dana zabrane ulaska u klub, opisuje poznati zašitar Vukas ističući da su za sina vrijedila pravila kao i za sve druge jer je želio očuvati autoritet pred drugima i usaditi mu prave vrijednosti. 25-godišnjem Davidu fakultet je trenutno najviše na listi prioriteta, a u slobodno vrijeme kombinira dva posla.

Povremeno radi kao redar kako bi pomogao ocu u obiteljskom poslu, a kako bi upotpunio studentski budžet, honorarno se bavi i manekenstvom i modelingom. Od dva naizgled nespojiva svijeta – očuvanje reda i mira i hodanje po modnoj pisti, Davidu je ipak draži ovaj prvi.

Iako je nosio revije za nekolicinu poznatih hrvatskih dizajnera, ne planira se profesionalno baviti ovim zanimanjem, niti ostvariti inozemnu karijeru, već će po završetku obrazovanja položiti ispit za zaštitara i nastaviti ono što je njegov otac započeo.