Proživimo život najbolje što možemo, vodeći računa o bližnjima i prenoseći radost

Feliks Šipuš rođen je 7. studenoga 1926. godine, no, još je uvijek mladić u duši. Sjećanje ga dobro služi, pa se s lakoćom prisjeća i najmanjih detalja iz djetinjstva i odrastanja, ali i mlađih uspomena. Svoju priču započinje napominjući kako je u vrijeme njegove mladosti vladalo veliko siromaštvo, pa on i još petero djece u obitelji često nisu imali što jesti. Troje njegove braće je rano umrlo, a dvojicu je izgubio nešto kasnije, na bojištima. - Kad sam imao 18 godina, došli su Rusi i odveli su nas u njemačku vojsku. Brat mi je poginuo na fronti, prisjeća se Feliks koji je ubrzo ostao jedino dijete iz velike obitelji. - I drugi je brat bio u vojsci... i kući je stiglo pismo s novcem. Napisao je da se zaposlio i da će nam, prema mogućnostima, slati novac. Drugi dan je stigao brzojav da je umro, ispričao je Feliks kojeg život uistinu nije mazio. I sam je svoju mladost proveo na bojišnicama.

- Tri sam godine bio u jugoslavenskoj vojsci, a kako je Staljin napao jug, produljili su mi rok. Bio sam na rumunjskoj granici i to su bila strašna vremena. Svaku sam noć, bez obzira na temperature, kišu ili snijeg, po šest sati bio na straži na otvorenom. Prošao sam razne fronte, a sjećam se da smo jednom čovjeku, za okrjepu, kralicukuricu, odnosno stočnu repu. 

BRATA SPASI...

Usprkos svemu, doživio je lijepu starost u kojoj uživa okružen ljubavlju kćeri Verice Balent, njezinog supruga Zlatka te troje unučadi: Marte, Jelene i Nikole. Pokojnu suprugu Ljubicu upoznao je nakon što se zaposlio na pruzi u Varaždinu, a kako je ona bila iz Orehovice, ljubav na prvi pogled brzo je okrunjena brakom. - Imanje smo sami stvarali- jedno sam vrijeme radio u Sloveniji i Austriji, a doma smo se bavili poljoprivredom, uzgojem i prodajom svinja i krava. - Nije ni tada bilo lako, za automobil sam, uz cijelu plaću, morao prodati i bika. Žena je kasnije oboljela, ali veseli me što je doživjela rođenje svih triju unuka. Punih šezdeset godina Feliks je dobrovoljni vatrogasac. - Bio bi staž i duži da nisam toliko godina proveo u vojsci, kratko je objasnio. U tih 60 godina nanizao je brojne značke i priznanja za svoj rad, a sve je započelo tako što su u selu vidjeli da je jak i da može pomoći nositi pokojnike prema posljednjem počivalištu.

- Priključio sam se DVD-u Podbrest, a i danas se jasno sjećam svih naših druženja. Posebno natjecanja na koja smo odlazili sa svojim podbreškim bauzekom, odnosno starom špricom koja je danas izložena u selu, prepričava Feliks. Rekao je kako je Podbrest tada imao najlošiju špricu, ali i onu koja je najbrže dala vodu, pa su na natjecanju u Maloj Subotici osvojili deset litara vina. Danas za DVD kaže da je dobar, a obnovljena je i oprema pa imaju čak dvije cisterne što im omogućava brži i precizniji rad. Mnogi njegovi kolege, nažalost, više nisu među živima. - Žao mi je što ih više nema, bili smo kao jedan. Ne znam jesu li i danas tako složni, no, veseli me što se mladi priključuju radu DVD-a. Znate, danas je to moderno, sva ta oprema ih privlači, a na natjecanja putuju kombijem, dok smo mi odlazili biciklima.

Na pitanje koliko je požara gasio u svom životu kazao je da ih, na sreću, nije bilo mnogo. Prisjetio se slučaja u kojem je upravo on otkrio kako je došlo do požara. - Djeca su se igrala kod slame i zapalila ju. Vjetar je jako puhao pa se vatra brzo širila selom. Škednji su gorjeli jedan za drugim, a tada još nije bilo hidrocentrale te je voda bila svuda oko Podbresta. U pomoć su nam s cisternama pristigli vatrogasci iz Ludbrega, Čakovca i Varaždina pa smo vatru uspjeli ugasiti, ispričao nam je Feliks Šipuš. Svog najstarijeg člana, povodom skorog, 90. rođendana posjetili su kolege vatrogasci, tajnik Vatrogasne zajednice Međimurske županije Dragutin Trupković, tajnik kluba vatrogasnih veterana VZMŽ Ivan Govedić i predsjednik kluba veterana VZMŽ Ivan Novak s kojima se dobro proveselio i prisjetio mladosti. Uz veselo druženje kao nekada želja mu je bila da se odsvira pjesma Oj mladosti moja.

Recept kako doživjeti duboku starost, kaže, ne postoji. On se, osim vrtoglavica, dobro osjeća. Vrijeme provodi čitajući novine, a televizija ga, zbog previše politike, baš i ne zanima. Svako jutro popije kavu, oko podneva se okrijepi domaćom juhom, a nezaobilazan je i obrok s voćem, najčešće jabukom ili bananom. - Treba jesti više puta, manje obroke i kretati se koliko možete, rekao je naš sugovornik i dodao: - Meni je bilo i hudo, ali je život donio i lijepih trenutaka. Žao mi je mladih, ne znam kakva im budućnost dolazi. Vjerujem da svi imamo skrojenu sudbinu, a da je na nama da vrijeme koje nam je dano proživimo najbolje što možemo, vodeći računa o bližnjima i donoseći radost kuda god pošli, poručio je devedesetogodišnji Feliks.