Stjepan Taradi - Utek, prvo ime međimurskih bandista

Beličanin Stjepan Taradi- Utek (74) cijeli je život posvetio bavljenju glazbom i predanim radom, svojom misijom, postao međimurska legenda, osoba koju znaju i cijene svi glazbeni amateri i profesionalci. Utek je kultura Međimurja! Ljubav prema glazbi, ovaj puhački velemajstor, u šezdeset godina koliko se njome bavi, prenio je na velik broj generacija, a kao izvrstan pedagog osigurao je budućnost limenoj glazbi u ovom dijelu Hrvatske. 

Otkad se družite s puhačkim instrumentom?

- Prve korake u glazbenom svijetu napravio sam pod okriljem beličke Limene glazbe još kao dječak s nekih četrnaest godina, a imam sedamdeset i četiri godine na svojim leđima. Dakle, u glazbi sam punih šezdeset godina. 

Kako su izgledali počeci...kad se rodila ljubav?

- Izgleda da sam se rodio za glazbu, da mi je to Bog podario. Rođen sam kod crkve, u doba u kojem je još bio običaj da svadbena povorka, uz pratnju glazbe, šeće do crkve. Dok je u crkvi trajao obred ženidbe, muzikaši su vani svirali i čekali mladence. Uvijek su se uz glazbu skupljali ljudi i naručivali želje, a ja sam se odmalena "motao" oko njih. Majka me neprestano upozoravala da im se ne motam pod nogama, no mene je nešto vuklo. Glazba je bila u meni tijekom odrastanja. Onda se na Belici pojavio takozvani jazz, zapravo zabavna glazba i naš Beličanec Pavel Obadić, koji je svirao u varaždinskom Kazalištu, osnovao je mali sastav. Mene je privukla truba, no bila je jako skupa, a otac je radio na ciglani i nije mi to mogao priuštiti.

Moj prvi učitelj bio je tenorist Ivan Herman - Jani koji je slovio za jednog od pet najboljih u Hrvatskoj. Bilo je to vrijeme u kojem se glazba razišla i postojale su dvije skupine muzikaša. Pokojni je učitelj okupio malu ekipu i u nju je želio privući mlade. Tek kada su mi kupili trubu, shvatio sam da to nije B truba već "es truba" koja je imala dionicu pratnje u orkestru. Bio je izuzetan pedagog i vrlo načitan. Mislim da sam upravo od njega najviše naučio, između ostalog i kako raditi s mladima. 

Sjećate li se prvih proba?

- Kad mi je otac rekao da imam trubu i mogu svirati, bio sam oduševljen. Tada se još nismo sastajali na probama, već individualno pa sam otišao k učitelju. Uzeo je kajdanku i napisao mi osnovne tonove, grifove trube, snižene i povišene tonove. Rekao je da se vratim za tjedan dana, kad to naučim. Vratio sam se iduću večer, a on je nešto radio u štali. Pitao me zašto sam se vratio, a ja sam odgovorio da sam sve naučio. Pogledao me, stavio mi ruku na rame i rekao da odem kući i vratim se onda kada naučeno budem znao kad me netko probudi u pola noći. Ponovio sam mu da sve znam. Potom me napreskokce ispitao i kad je vidio da uistinu znam, prokomentirao je kako to dosad nikome nije pošlo za rukom. Kasnije sam svirao s bandistima i po svadbama i zabavama te sam tako uspio uštedjeti nešto novca. Otac je priskočio u pomoć i kupio sam pravu jazz trubu, pa sam iz limene glazbe prešao u zabavnu glazbu jer me to privuklo. Note sam dobro savladao iako mi je učitelj bio amater. Svirao sam po zabavama s bendovima, imao sam i nekoliko svojih, a truba je uvijek bila uz mene.

Kada ste počeli podučavati nove generacije? 

- I prije nego sam svirao u Eufonima, profesionalno sam se bavio glazbom i zahvaljujući stalnim gažama nastupao sam diljem zemlje, ali i u Sloveniji. Oženio sam se i rodilo nam se dijete, a obitelj mi je uvijek bila na prvom mjestu, pa sam se 1985. godine prestao profesionalno baviti glazbom. U meni se i prije tog vremena rodila ideja da u Međimurje pokušam vratiti limenu glazbu. Tad sam napokon imao vremena nešto poduzeti. U mojoj je mladosti skoro svako selo imalo svoju limenu glazbu. Osim Čakovca, Murskog Središća, Goričana i Belice, one nisu bile velike, ali su postojale. Ideja je bila vratiti izvornost međimurskoj glazbi jer je tu limena glazba postojala šezdeset godina prije nego tamburice. Nama su puhači bili prvi doticaj s glazbom.

Tri su osnovne ideje stajale iza mog pokušaja: prva je bila vratiti nam puhače, ali veće kvalitete nego što je to bilo kada sam ja započinjao, druga ideja bila je maknuti djecu s ulice, dati im zanimaciju i držati ih pod kontrolom. Razmišljao sam - ako im ja oduzmem dva dana u tjednu, dva dana roditelji i ostatak škola, neće imati vremena za gluposti. Treće je bilo dati im podlogu, otkriti talente i usmjeriti ih dalje. Hvala Bogu, sve tri želje su mi se ostvarile. Danas Međimurje ima trinaest dobrih orkestara, a sva su društva mlada. 

Što radite s djecom koja nemaju sluha, a svirala bi?

- Nikad nikog nisam odbacio niti sam govorio da nemaju sluha. Sve je to individualno, a prolazimo tri glavna testa. To su ritmika, pjevanje i pogađanje tonova. Od ta tri segmenta provjere, a ako nekome ništa od toga ne ide, onda nije za glazbu. No, morate znati da se to iznimno rijetko događa. Često se krivo misli da -ako netko ne zna pjevati, nije za glazbu. Iz prve generacije imam tubista kojem pjevanje nikako nije išlo, no savršen je izvođač na tubi. S druge strane, uzalud je talent ako se nema volje i radnih navika. 

Na što ste najponosniji?

- Na razumijevanje koje uživam u svojoj obitelji. Najveća potpora mi je supruga Slavica koja pedantno vodi brigu o svim mojim obavezama i rasporedu, posebno ako nešto iskrsne. Ponosan sam na djecu čije sam talente otkrio i na nagrade koje su osvajali. Najdraže su mi naše međimurske nagrade. Godine 2008. osvojili smo prvu nagradu svih kategorija. Razmišljao sam što izvesti, a da svjedoči o našoj kvaliteti. Danijel Požgaj (današnji dirigent Limene glazbe Belica) mi je tada rekao da završava s pisanjem međimurskog potpurija o rijeci Muri. Maestro Tarbuk je rekao da su Hrustek i Bobičanec dva najjača trubača u Hrvatskoj, a Danijel je znao to iskoristiti. Nakon izvedbe, svi su ustali i oduševljeno pljeskali. 

Što radite u slobodno vrijeme?

- Sviram i pjevam s prijateljima. Supruga i ja imamo gorice pa ih uređujemo jer još uvijek fizički toliko možemo. Doma imamo vrt, no o njemu najviše brine supruga, a ja uskočim sa zalijevanjem i slično. Djeca su otišla svojim putem, a ja posljednjih pet godina uživam u muzičkoj klapi koja svira i pjeva po goricama.