Terezija Ujlaki: Spadam u generaciju odlikaša uz petrolejku

Rijetko tko u Kotoribi ne zna za Tereziju Ujlaki. Rođena Kotoripčanka, u mirovini je od 2009. godine, čitav je radni vijek, točno 40 godina i četiri mjeseca provela kao učiteljica matematike u mjesnoj Osnovnoj školi koja danas nosi ime Jože Horvata. Čitavih četiri desetljeća članica je i Kulturno-umjetničkog društva Kotoribe, a svojim životnim strastima - brojkama i kulturom bavi se i danas. Gospođu Ujlaki posjetili smo u obiteljskoj kući u njenoj voljenoj Kotoribi, popričali o prošlosti, njenom životu punom odricanja, i - sadašnjosti.

- Iz siromašne sam obitelji, bilo nas je četvero, uz mene sestra i dva brata. Moj otac je bio kovač, a kako je već u vrijeme mog djetinjstva u Kotoribi bilo sve manje konja, nije bilo ni posla. Onda je otac uspio dobiti zaposlenje u tadašnjem zagrebačkom Udarniku, pa se desilo da sam u prvi razred osnovne škole krenula u Zagrebu i tamo bila do trećeg kad smo se vratili u Kotoribu. Već mi je to bila velika promjena jer sam primjerice u zagrebačkoj školi u drugome razredu počela učiti njemački, dok je ovdje sve bilo znatno ležernije. Oduvijek sam bila dobar matematičar, to sam vjerojatno pokupila od oca. I braća i sestre su bili odlični učenici cijelu osnovnu školu, iako nije bilo lako. Učili smo za jednim stolom, uz petrolejsku svjetiljku, jer u Kotoribi tada još nije bilo struje, priča gospođa Ujlaki te nastavlja s događajem iz osmog razreda osnovne škole:

- Učiteljica me izabrala da učim matematiku odrasle mještane. Nekada je osnovna škola trajala sedam godina, a onda je stigla odredba da svi moraju završiti osmoljetku. Jedan mještanin kojeg sam podučavala, u to je vrijeme u Svetoj Mariji vodio trgovinu prehrambeno-mješovitom robom. Kao zahvalu za moje instrukcije iz matematike odveo me u trgovinu i poklonio mi napolitanke i slatkiše što je u ono vrijeme bio luksuz i djeci nevjerojatno veselje. Tako sam zaključila - jao, kak je trgovcima dobro, i odlučila - i ja želim biti trgovkinja! To je međutim zabezeknulo i učiteljicu i moju mamu - kakva trgovkinja, pa imaš sve petice, ljutile su se. Običaj je bio da djeca s trojkama idu za trgovce, ona s četvorkama u ekonomsku školu, dok su odlikaši većinom upisivali gimnaziju. No, ja sam bila tvrdoglava zbog čega sam pauzirala godinu dana. U trgovačku me roditelji nisu pustili, a u gimnaziju nisam htjela ići. Dogodine sam, ipak, upisala gimnaziju koju je već pohađala moja sestra. Poslije gimnazije htjela sam upisati studij kemije, ali novaca za Zagreb nije bilo, pa sam na čakovečkoj Pedagoškoj akademiji završila matematiku i fiziku, kaže.

Nedugo poslije studija dobila je posao u kotoripskoj školi u kojoj ostaje do umirovljenja.

TEŠKA SUDBINA

Privatni život gospođu Ujlaki nije mazio. - Suprug Vinko preminuo je od moždanog udara sa samo 36 godina. Da bih omogućila bolji život našim sinovima Damiru i Zoranu po završetku školske godine, preko ljeta sam odlazila raditi u Njemačku gdje sam čistila stanove.

Naša sugovornica smatra da je danas odnos mladih, prema učenju i prema samome radu, mnogo drukčiji nego nekada. - Počnimo od školskih udžbenika koji se danas bacaju, a nekad su bili vrijedni poput zlata. Ja recimo u životu nisam imala novi udžbenik. Nadalje, ono što je nekada učitelj rekao bilo je svetinja. Danas ima mnogo nepoštivanja, ne samo od učenika, nego i roditelja. Oni su, pod navodnim znacima, postali vrlo pametni, sve znaju, pa neki dođu i u školu pokazati učiteljima kako se ispravljaju ispiti. Djeca općenito uče manje. Internet i mobiteli učinili su svoje, negoduje iskusna prosvjetna djelatnica.

ŽIVOT U STIHOVIMA

Ipak, i u mirovini rado pomaže kotoripskoj djeci koja od nje zatraže pomoć pri rješavanju matematičkih zadataka. Bez naknade. A dok ne rješava zadatke i za svoj gušt, dok ne obrađuje vrt ili obavlja kućanske poslove ili dok nije u KUD-u, i dalje se bavi još jednim nesvakidašnjim hobijem: - Nekada je to radila moja mama... zapisujem gotovo sve događaje. I to u stihovima. Na primjer, s crkvenim zborom, u kojem sam također aktivna, bili smo na Trsatu. Cijeli izlet sam zapisala, jednako kao nekada zgode iz učionice, ističe. Svestrana gospođa Ujlaki do svoje je 65. godine života bila i darivateljica krvi. Dragocjenu tekućinu darovala je čak 57 puta. Zanimljivost - suprug gospođe Terezije također se prezivao Ujlaki pa joj je isto prezime ostalo i nakon udaje... za cijeli život. Terezijin brat je Ivan Ujlaki iz Mačkovca, legenda među međimurskim čuvarima baštine.