Vladimir Kovač: I nekad se radilo, ali i dobro živjelo, danas su nam sve pokrali!

Davnih datuma prisjeća se poput mladića, još redovito navrati u seoski kafić, hrani kokoši, radi u vrtu, čita knjige - bez naočala. I izgledom, rijetko tko bi pogodio godine najstarijeg stanovnika Donjeg Mihaljevca - Vladimira Kovača. S 89-godišnjim V. Kovačem, koji je svojevremeno bio i potpredsjednik nekadašnje općine Čakovec, te aktivan u nizu područja, popričali smo o tome kako se živjelo nekada, a kako je danas, te što je sve prošao u svome dugom i bogatom životu.

-Počeo je II. svjetski rat pa nisam uspio završiti osnovnu školu, no, već u listopadu 1945. godine kad je rat završio dobio sam posao trgovca u Donjem Mihaljevcu. Tada se to zvalo nabavljačko-potrošačka zadruga. Tamo sam bio do 1948. godine, a onda otišao na odsluženje vojnog roka, 17 mjeseci u Kragujevac, te postao rezervni oficir. Poslije vojske obolio mi je otac pa sam pomagao na našem poljoprivednom imanju sve od 1957. godine kad je u Donjem Mihaljevcu i Svetoj Mariji otvoren košaraški pogon. Najprije sam bio skladištar, kasnije postao i direktor pa radio i u Kotoribi, Čakovcu i drugdje, po potrebi.

U međuvremenu sam u Zagrebu izvanredno završio srednju ekonomsku, a zatim i višu poljoprivrednu školu u Križevcima. Do umirovljenja, 1989. godine radio sam u Donjoj Dubravi, prepričao nam je najprije svoj profesionalni životni put gospodin Kovač. Vraćajući se u djetinjstvo s ponosom se prisjeća oca Mije. On je bio sudionik Prvog svjetskog rata, a kasnije, premda formalno nije bio partizan, član Narodno-oslobodilačkog odbora. Zbog toga je kao i mnogi drugi bio odveden u čakovečki Stari grad, a od sigurne smrti, ističe naš sugovornik, spasio ga je jedan mještanin Svete Marije, inače član odreda koji ih je i priveo.

SJAJ I BIJEDA JUGOSLAVIJE I KRAĐA HRVATSKE

- Za one prve Jugoslavije, posebno ovdje u Donjem Mihaljevcu u kojem živim cijeli život vladala je nezamisliva bijeda. Srećom mi smo imali nešto zemlje, bili smo manja obitelj, a otac je bio snalažljiv pa je uzgajao i prodavao konje pa je bilo nešto lakše. Poslije II. svjetskog rata također je vladalo veliko siromaštvo. Godine 1955. sam sa suprugom Katarinom, također Donjomihaljevčankom koju poznajem od djetinjstva, a već smo imali  i dvoje djece, čak razmišljao da odemo u Australiju. Ali, počelo je ići nabolje i do osamdesetih godina Donji Mihaljevec se preporodio. U tom razdobolju sagrađeno je i 80 posto današnjih kuća. Ljudi su radili, ali i solidno živjeli. I sad, kad ono vrijeme usporedim s današnjom Hrvatskom, moram reći da se posljednjih godina previše kralo. A mogli smo biti najbogatija zemlja u Europi. Ma, i šire, otvoreno govori gospodin Kovač.

GEMIŠTEK IL PIVO, ALI POMALO

Do prije nekoliko godina bio je i dugogodišnji čelnik umirovljeničke udruge u svome mjestu, dok danas dane provodi radeći ono što smo spomenuli u uvodu. Rado se i često prisjeća i brojnih prijatelja diljem Međimurja od kojih je još rijetko tko živ. Preminuo je i jedan od njegovih sinova, Drago. Drugi sin Vlado aktivan je, kaže, u preloškom KUD-u. Kćer Emilija je profesorica u čakovečkoj Graditeljskoj školi. Vesele ga i unuci - Danijel, Ida, Vlatka, Lucija, Dijana kao i praunuka, sedmogodišnja Lana.

Nismo odoljeli gospodina Kovača ne pitati i klasično pitanje - koji je njegov recept za dugi život. Kaže: - Konzumirati sve, i piće i jelo, ali umjereno.

-Volim poslije ručka popiti fini gemišt, pa i u kafiću, ponekad i pivicu. Jedem sve, nisam izbirljiv, ali se nikad ne pretrpam, naglašava.