Čakovčanka iz Opatije Nada Kunštek priprema zbirku poezije bremenite uspomenama

Rođena Čakovčanka Nada Kunštek u Čakovcu je provela svoje djetinjstvo i dio svoje mladosti, da bi 1975. godine zbog zdravstvenih razloga odselila u Opatiju gdje i dan - danas živi. Danas vitalna i puna energije 69-ogodišnjakinja rado se prisjeća vremena provedenog u Čakovcu, ističući da je to bilo jedno od najljepših razdoblja njenog života. Kao dijete živjela je s roditeljima u današnjoj ulici Otokara Keršovanija na mjestu gdje se nalaze tri nebodera preko puta tržnice.

Njezin otac Ivan Kunštek prije Drugog svjetskog rata bio je zastupnik za Ford automobile za cijelu sjeverozapadnu Hrvatsku te je u sklopu obiteljske kuće imao prodavaonicu rezervnih dijelova, velike garaže, autoškolu, autopraonicu, automehaničarsku radionu i benzinsku pumpu.

Kada je prolazila Fronta Bugari su mu odveli benzinsku pumpu. Autoškolu više nije smio imati, tokarilicu su mu također oduzeli, no, ostala mu je autopraonica i prehranjivao je obitelj tako što je održavao automobile policiji, MTČ-u, Čateksu (...), prepričava Nada.

Početkom 60-ih godina donesena je odluka da će se na mjestu njihova dvorišta graditi neboderi te je njihova kuća srušena, a Nada je zajedno sa ocem Ivanom i majkom Anom odselila u Novakovu ulicu gdje su novcima od odštete kupili kuću. Nada je u to vrijeme pohađala gimnaziju u kojoj je bila prva generacija učenika koji su školu pohađali na mjestu gdje se i danas nalazi. Već u gimnazijskim danima počela je pisati pjesme nadahnute krajem u kojem živi i zbivanjima oko sebe, pri čemu joj je glavni motiv bila ljubav prema svom zavičaju.

Kao gimnazijalka slala sam svoje pjesme u list Međimurje i za to dobivala honorar koji je tada bio odličan džeparac, ozarena lica prisjeća se pjesnikinja. Po završetku gimnazije svoje školovanje nastavila je u Zagrebu na Ekonomskom fakultetu, nakon čega je posao dobila u čakovečkoj tvornici MTČ gdje je neko vrijeme radila na izvozu kupaćih kostima, trenirki i ostale robe namijenjene za strana tržišta. U međuvremenu je zasnovala obitelj te 1975. godine sa suprugom i kćeri zbog zdravstvenih razloga odselila u Opatiju i počela raditi u turizmu. Nakon nekog vremena provedenog u Opatiji životni put odveo ju je u Austriju, baš u vrijeme kada je u Hrvatskoj izbio rat. Tamo se jako angažirala te pisala pjesme svom rodnom Međimurju i domovini koje je čitala na organiziranim književnim večerima na kojima su se prikupljali novci za pomoć vojsci.

U to vrijeme i Alfi Kabiljo je bio u Austriji te sudjelovao na književnim večerima. Ja sam čitala svoje pjesme, a on mi je bio pratnja na klaviru. Pored svake moje pjesme napisao je koja joj prateća melodija odgovara, ističe Nada te dodaje da joj se jako svidio život u Austriji, no, 1993. godine odlučila se vratiti u Opatiju jer jednostavno nije mogla izdržati bez svoje domovine. Nastavila se baviti turizmom, a i danas, sa gotovo 70 godina, radi kao turistički vodič te vodi grupe Švicaraca, Nijemaca, Austrijanaca i Luksemburžana po Hrvatskoj.

Iako je službeno već 13 godina u mirovini, Nada nikako ne miruje. Nemiran duh, neopisivo puno energije i ljubav prema životu neprestanu ju tjeraju naprijed, a da joj je trenutno odlično životno razdoblje, osim njena osmijeha pokazuje i inspiracija za pisanje koje ima na pretek.

Trenutno jako puno pišem. Dobro razdoblje bilo mi je u gimnaziji, u Austriji i sada. Zato se i spremam do kraja godine izdati prvu zbirku pjesama, ističe pjesnikinja. U svojoj zbirci ima 40-ak pjesama, a većina njih posvećena je rodnom i voljenom Međimurju i pisana kajkavskim narječjem, izuzev nekoliko domoljubnih pjesama pisanih na hrvatskom i njemačkom jeziku koje datiraju iz vremena provedenog u Austriji.

Ni nakon toliko godina provedenih izvan Međimurja nisam zaboravila svoj jezik ni poprimila neki drugi. Kad hoću reći nešto toplo, onda mi je najlakše izraziti se na međimurskom, pojašnjava pjesnikinja sa posebnim sjajem u očima. Zdravlje joj nažalost ne dozvoljava da se vrati, iako bi ona iste sekunde spakirala kofere i doselila u svoj voljeni kraj. No, bez obzira gdje se nalazila srce joj je uvijek u Međimurju, koje od milja naziva svojom mamom.

Raduje se svakom slobodnom trenutku kada uzbuđeno i s leptirićima u trbuhu odlazi u posjet kraju omeđenom Murom i Dravom za koji ju vežu brojna prijateljstva iz školskih dana. Jedino što ju malo žalosti jest što njezinu ljubav prema Međimurju ne dijeli njena kći Kristina Tubić, inače novinarka Lista Opatija.

Kći je završila prvi razred kad smo odselili u Opatiju. Tamo odrasla i Opatiju smatra svojim domom. Međimurje ju uopće ne privlači i nikada nije bila ovdje. Ona se za razliku od mene tamo prilagodila, nadovezuje se Nada. Upravo iz tog razloga odlučila je posvetu svoje prve zbirke pjesama nasloviti svojoj kćeri.

Želim da barem preko pjesama upozna moje Međimurje, ako već uživo ne želi, entuzijastično je zaključila pjesnikinja, neumorna u naumu da svoju ljubav prema Međimurju prenese na mlađe naraštaje.

Jednu od svojih omiljenih pjesama, pjesmu naziva Trnava, napisala je potresena preseljenjem iz današnje Ulice Otokara Keršovanija kada je zbog gradnje nebodera izgubila rodnu kuću, dvorište i voćnjak.

 

TRNAVA

Kraj hiže mi nekad tekla

Trnava reka draga.

Sad je više nema.

Nema joj ni traga.

 

Tu su sad zgradili

tri hiže visoke,

napravili pijac

i vulice široke.

 

Nema ni moje hiže,

zrušili su ju davno,

al puno put se zmislim

na nju i Međimorje ravno.