Zaljubljenik u povijest vatrogastva Josip Ružić nanizao zbirku starina

Donjokraljevčanina Josipa Ružića sumještani znaju kao marljivog sakupljača povijesti rodnog mjesta, osobito povijesti vatrogastva. Godinama u malom kutku obiteljske kuće s mnogo truda i ljubavi stvara zbirku starih predmeta i alata.

Počeo sam s izrezivanjem članaka o vatrogastvu iz tiska i skupljanjem starih fotografija iz privatnih zbirki po selu. Dok su jedni rado ustupili svoje fotografije, drugi su komentirali da je to bedasto, prisjeća se danas sedamdesetšestogodišnji Josip.

Od 1963. bio je aktivan član DVD-a Donji Kraljevec pa ne čudi okupiranost vatrogastvom. Kad sam supruzi rekao da ću se time baviti, u početku je bila protiv, a kasnije je vidjela koliko u tome uživam i bila mi je podrška, dodaje Josip. Noći je često provodio izrezujući članke iz novina, osobito iz Međimurja, te ih je na kraju godine pretvarao u uveze. Prvi svezak o svim vatrogasnim akcijama, događanjima, natjecanjima i proslavama nastao je 2003. godine, a odnosi se na godinu ranije.

Nekim međimurskim DVD-ima čak je darovao knjige koje svjedoče o njihovoj tradiciji jer je, uz mnogo volje, kako sam često napiminje, znao više nego društva sama, a fotografije je ustupio i za izradu monografija Općine Donji Kraljevec i Župe Draškovec. Trenutno je u potrazi za njigom o starim svadbenim običajima.

Zamislite, molitvenike iz 1928. godine sasvim sam slučajno našao u smeću. Zato molim sve koji na svojim tavanima ili u podrumima čuvaju knjige i predmete kojih se žele riješiti da ih radije poklone meni, apelira strastveni ljubitelj povijesti.

Skuplja i novčanice te kovanice, a početak je bio sasvim slučajan.

Moja je majka imala penziju 1.000 forinti i jednom je cijeli taj iznos negdje pospremila, a kasnije ni sama nije znala kamo. Za to ste nekad mogli kupiti kravu. Već je rat završio dok smo mi pronašli novac i ona ga je darovala meni. Do starih novčanica došao sam i u Mađarskoj gdje mi je prodavač uzvratio stare, nevažeće novčanice, prisjeća se Josip koji danas u svojoj kolekciji ima stare hrvatske, mađarske i ruske novčanice.

S vremenom je počeo sakupljati starine pa danas ni sam ne zna koliko točno predmeta broji njegova zbirka. Ideju je dobio za vrijeme tridesetpetogodišnjeg rada u Austriji gdje je vidio muzej u kojem se čuva slična baština.

Pomislio sam: zašto ne bih i ja probao, možda će jednog dana netko od toga imati koristi. Ako ništa, mladi ovako mogu naučiti kako su ljudi nekada orali, sadili, gnojili, kako im je život bio težak, prepričava Josip koji dobro poznaje običaje ovog kraja. Supruga Jelena danas živi u staračkom domu u Hodošanu, a želja joj je posjetiti obiteljsku kuću i vidjeti što je njezin suprug stvorio kroz godine i godine rada na očuvanju povijesti Međimurja.

Josip nikad ne miruje, tako da zbirku uskoro planira proširiti i na susjednu prostoriju koju bi s postojećim malim muzejom povezao vratima.

Ni sam ne znam koliko je tu predmeta, ali za svaki znam što je i čemu je služio. Stol na kojem radim je iz 1913. godine, tu su boreri, svedri, točeri, cekeri i korpe koje je plela supruga, kose, korito za kruh, pegle, škare za gorice, mikser, kovačka kliješta, vage, hoblići, alat za vađenje krumpira i kosanje repe, starinski usisavač, pile, krojačke škare, kalupi za cipele, kolovrati, kosilice, mutilice za putar..., s posebnim žarom nabraja Josip.

Predmete treba brižno čuvati od propadanja pa ih svake dvije godine maže lanenim uljem i drugim zaštitama, a na pod je postavio stiropor kako im vlaga ne bi naštetila. Josipova mlađa unuka Gabrijela Kovač pokazuje veliki interes da jednog dana nastavi s obogaćivanjem djedove zbirke i to ga posebno veseli. Volio bi da mladima može prenijeti znanje o starinama koje posjeduje, od kojih neke pripadaju njegovoj obitelji, dok je ostale kupio ili dobio kao poklon.

Međutim, boji se da posjetitelji ne bi oštetili predmete ili nešto ukrali jer, kako kaže, svaki mu je predmet jednako važan i drag te ne postoji novac za koji bi ga prodao.