Ana Blešć iz Pribislavca je najkumica varaždinske tržnice

S Varaždincima smo si nerijetko takmaci, ali u razumnim okvirima, pametni u tome znaju za mjeru. Tko je spreman pošteno se prihvatiti posla, bit će u gradu na Dravi prihvaćen među ljudima, kao što su oni koji ovamo dolaze južno od Drave prihvaćeni ako su ljudi na mjestu. Ana Blešć iz Pribislavca i više je nego dobro prihvaćena na gradskoj tržnici u Varaždinu na kojoj drži štand s povrćem. Ona je nedavno proglašena za Najkumicu varaždinke tržnice, u drugom takvom izboru koji je provela uprava tržnice u kojem su glasovali sami kupci. Ana je tamo već gotovo “institucija”, za štandom stoji već tridesetak godina. O priznanju i onom što stoji iza nje rekla nam je:
- Prvi put sam za štand stala već pred četrdesetak godina, prvo s bakom Julijanom Vrabec, a onda s majkom Slavom Polanec, ovdje iz Pribislavca. Povrtlarstvo i prodaja na tržnici - jedva da se u životu i sjećam čega drugog. Majka i ja smo se podijelile u poslu, ona je išla na tržnicu u Čakovec, a ja sam otišla u Varaždin. Tako je i ostalo. Dobro je tamo, to je veliki grad i proda se sve, a za sve te godine već sam se srodila s ljudima.
Ana ima širok krug svojih kupaca kojima je ona gotovo ekskluzivan prodavač. I suprug Ivan je tome svjedočio. Ponekad zna priskočiti u pomoć na tržnicu, ne prečesto, u vrijeme blagdana kad bude već gužva. Inače, njemu u podjeli posla zapadaju drugi zadaci, na vrtu i u pripremi i transportu.
Na tržnici ostaje čisti “fizikalac”, nosač, kako priznaje:
- Ja ne mogu ni mrkvu sam prodati – svi kažu: a ne, ne, hvala... ja čekam svoju gospođu.
Ana kroz smiješak dodaje:
- Niti na godišnjem ne smijem puno ostati, nedostajem ljudima.
Ovako objašnjava svoju omiljenost:
- U ovom se poslu sreće puno ljudi i ima ih svakave sorte, ali meni to ne pada teško, takva sam, otvorena i komunikativna. Bilo je nekad malo zabadanja u šali na račun toga što sam Međimurka – rekli bi mi da mi Međimurci za grb imamo krumpirovu zlaticu, a ja bih otpovrnula da oni tamo imaju kupusarovu gusjenicu. Na toj šali je i ostalo, tamo me ne znaju po tome odakle sam, nego kao osobu u koju mogu imati povjerenja.
Potvrđuje to i Katica Zagorec iz Nedeljanca, njena susjeda na štandu. Njihovo susjedstvo i prijateljstvo traje već dvadesetak godina.
- Ana je po prirodi komunikativna i dobra je prijateljica. Mi se tu moramo pomagati, ponekad si povjeriti štand, a na Anu se može osloniti.
Osjećaj povjerenja i prijateljstva u ovom je poslu važan isto toliko koliko i sama kvaliteta onog što se nudi, u Aninom slučaju povrća. U izboru je to presudilo, kako nam kaže Ana:
- Drago mi je što priznanje dolazi od samih kupaca. Jedan mi je rekao - “Pa znali smo da bude tak, nismo zabadav glasove vama dali.” A drugi - “Ne, hvala, neću danas ništa uzeti, došao sam samo glasati, da vam ne bi usfalilo.”
Ana svojim vjernim kupcima uzvraća vjernošću, za štandom na varaždinskoj tržnici stajat će dok je noge budu držale, kako kaže. Nasljednika nema. Sinovi rade, Elvis ima vlastiti obrt za uređenje interijera, Siniša je zaposlen kao limar, snahe su zaposlene u Perutnini-Pipo i Tubli.
- Poljoprivreda danas više nije na cijeni, kaže Ana. Pa i dobro, radili smo i uložili u njihovo školovanje da izaberu što je njima najbolje. Zašto bi stajali na suncu ili mrazu satima?
Ana hoće. Završili smo razgovor, a Ana je krenula završiti pripremu za sljedeći dan za štandom, na najavljenoj temperaturi od minus 10.
Dražen Kovač
Snimio D.Lesar