Antun Crnčec, 102-godišnjak iz Dragoslavec Sela

Prije nekoliko tjedana Antun Crnčec iz Dragoslavec Sela napunio je 102. godine. Članovi obitelji i sumještani reći će kako Toni ima svako pravo ući u legendu mjesta jer “njega svi poznaju”. I rođendan mu je čestitalo praktično cijelo selo. Obišli smo ga u obiteljskoj kući koju dijeli sa sinom Zdravkom. Naš prvi kontakt odigravao se u dvorištu. Domaćin je dijelio ljuljačku s praunukom Karlom igrajući šah. A što drugo? Općina Gornji Mihaljevec najpoznatija je upravo po igranju šaha.
Antunova kćerka i snaha, obje Katarine, svakoga tko uđe u dvorište dočekuju s iskrenom ljubaznošću. Odmah se osjećate kao da na istu adresu dolazite svaki dan. Žene si u obvezu uzimaju da svakog tjedna urede kuću koju dijele dvojica muškaraca i to vrijeme, čini se, uvijek prolazi u dobrom raspoloženju. Prekidaju posao nakratko i sjedaju s nama u dvorište. Razgovor s čovjekom od 102 ljeta ugodan je. Duhovit. Na vrlo simpatičan način, Antun Crnčec nepoznatima uvodno voli dati do znanja da slabo čuje. Pitamo ga - kako mu prolaze dani?
- Dobro. Kuham sinu i sebi, čitam novine, stalno igram šah s nekim, obavezno gledam televiziju na večer. Sve dnevnike gledam. Idem i na vrt. Danas sam baš brao grašak. Eh, da. I cijepam drva i kosim.
Cijepate drva?
- Pa ja to mogu. Jedino moram nositi batinu kad hodam jer mi je lijeva noga “drvena”. Prije nekoliko godina dobio sam injekciju od koje imam posljedice, pa teže hodam. I imam vrtoglavice, pa mi batina treba. Kad cijepam drva, dogodi se da mi cjepanica udari u nogu, ali nije to ništa. Jedino kad me izgrebe, onda mi rane sporo zarastaju. To je valjda zato što sam star.
Vaša obitelj kaže da ste donedavno vozili bicikl.
- Vozio sam se do prije dvije godine. Mogao bih i sada, ali me vrtoglavice čine nesigurnim, pa onda radije ne sjedam na kotače.
Demokracija prije i poslije komunizma
Vraćamo se malo u povijest i pitamo Antuna kako je bilo nekada, od čega je živio i prehranjivao obitelj u kojoj je s pokojnom suprugom Anom dobio petero djece.
- Imam kćerke Danicu i Katarinu te sinove Franju i Zdravka. Sin Stjepan prije dvije godine umro je od raka pluća, a samo pola godine nakon njega preminula je i moja Ana. Imala je 86 godina. Ima nas puno. Tu su zetovi i snahe, unuci i praunuci, ima o meni tko brinuti iako ja mogu sve sam, a tu je i Zdravko.
Čime ste se bavili, od čega ste živjeli?
- Živjeli smo od poljoprivrede i pečenja rakije. Radio sam trinaest godina održavajući šume koje su bile državne. Znate, na mjestu na kojem smo sada nekad su bile samo šume, a sada je tu selo. Investitori.
Investitori?
- To su ljudi koji su tu izgradili kuće.
Kad ste održavali šume, jeste li bili u radnom odnosu?
- Ma kakvi. Nekada to nije bilo tako. U onoj demokraciji, prije komunizma, niste bili prijavljeni kao radnik.
Tako je to bilo u demokraciji prije komunizma?
- Je, je, radili ste ako ste htjeli raditi. To je bio jedini recept za preživljavanje. Bilo je tako da, tko je imao - živio je, a tko nije imao - mogao je slobodno umrijeti. Ali u komunizmu je bilo bolje. Nije bilo dobro to što su drugima uzimali da bi dali narodu, ali su zato svi imali. Čovjeka se nije ostavljalo na cjedilu i u Međimurju je tada bilo bog bogova. Ona demokracija prije komunizma je bila loša, a i ova sadašnja demokracija je puno toga lošeg donijela. Sad uzimaju onima koji nemaju da bi dali onima koji imaju. To je pravda?
Znači, ne primate nikakvu mirovinu.
- Nemam mirovinu, ali imam djecu koja mi svaki mjesec pomognu. Svatko od njih. Dobivam socijalnu pomoć koja pokrije nešto malo režija, i to je to.
Što mislite o ulasku Hrvatske u Europsku uniju?
- Bolje da tamo ne idemo. Neće biti dobro. Mi ćemo njima biti ovce za šišanje.
Bos do devete
Što gledate na televiziji?
- Dnevnik i sve vijesti.
Pratite politiku...
- Je, znate, politika vas kad-tad počne zanimati, ali mene oni ne mogu prevariti.
Vitalni ste, brzo hodate, sve sami radite.
- Nekad smo odrastali u siromaštvu, pa valjda to očvrsne čovjeka. Do devete godine života nisam obuo cipele jer ih nisam imao. Hodao sam bos po svakom vremenu.
Čega se sjećate iz tog perioda u kojem ste hodali bosi?
- Sjećam se vrlo živo kad smo teta, mama i ja išli na sajam u Varaždin prodavati piliće. Nosio sam žive piliće u ruci, bila je zima, ja bos. Naravno, išli smo pješke i krenuli još za mraka. Teta je svako malo pitala jesu li pilići još uvijek kod mene, a ja bih odgovarao samo s “aha” jer za drugo nisam imao snage. Bio sam potpuno promrzao. Kad smo bili pred Varaždinom, shvatio sam da uopće ne držim piliće u ruci. Ispali su mi putem, a da uopće nisam bio svjestan toga. Smrzao sam se. Ruke su mi stajale smrznute kao da još uvijek držim piliće.
Kafetin liječi sve
Jeste li bolesni, idete li k liječniku?
- Nije mi za k doktoru. Pa meni nije ništa osim što slabije čujem i što mi je noga drvena, pa sam malo manje pokretan. Doktor mi ionako ne može oduzeti godine. Kad cijepam drva, ponekad mi cjepanica doleti u potkoljenicu i oguli kožu, ali to me slobodno boli. Nije to ništa.
Trošite li lijekove?
- Ne trebaju mi lijekovi. Ponekad me zna boljeti glava, pa popijem kafetin.
S kim igrate šah?
- Neki moji partneri za šah su umrli, ali još uvijek igram s Tonekom Moharićem iz Gornjeg Mihaljevca. On je još mlad. Ima 80 godina. Dođe mi i praunuk Dino, s njim dosta igram, a sad učim i Karla.
Pobjeđujete li?
- Od mene svi gube.
Što kuhate za sebe i sina Zdravka?
- Kuham nam domaću hranu, juhu od graška, krpice sa zeljem, žličnjake. Jako volim krumpir sa slaninama, to nam kćeri pripremaju.
Nabrojite nam Vaše unuke i praunuke.
- Imam sedmero unuka i dvanaest praunuka. Unuci su Tanja, Alen, Miljenko, Bojana, Andreja, Klaudija i Silvija, a praunuci Luka, Dino, Lucija, Maja, Lidija, Anđelina, dvije Mateje, Karlo, Borna, Karla i Niko.
I pitanje svih pitanja - recite nam recept dugovječnosti.
- Jednostavan je. Ne smeti hmreti.

Aleksandra Ličanin