August Tišlarić, jedan od najstarijih međimurskih lovaca

Nikada neću zaboraviti suze jelena kojeg sam ustrijelio

August Tišlarić iz Čakovca rođen je 14. rujna davne 1927. godine u Vukanovcu. Bio je trgovac, ekonomist, kurir u Drugom svjetskom ratu i punih šezdeset godina lovac. Nedavno je za svoj dugogodišnji lovački staž dobio posebno priznanje Lovačkog saveza Međimurja. Nakon što se 1950. godine vratio iz vojske, već je iza sebe imao dosta dug “raubšicerski staž” (druga su to bila vremena), a i u široj obitelji je imao lovce, pa je logičan slijed događaja bio da i on postane lovac. Između 1952. i 1953. godine učlanio se u Lovačko društvo Lopatinec, sada LD Zec Čakovec.
- Mogao bih napisati knjigu o dogodovštinama o ovih šezdeset godina, koliko sam lovac, rekao nam je August. Sjećam se, svoje hranilište za divljač imao sam u Knezovcu, hranu sam sam morao nabavljati i pješice ju iz Čakovca nositi do hranilišta. Najgore je bilo zimi - puno snijega, neraščišćeni putevi, ali nisam odustajao. Hranu sam obvezno nosio dva-tri puta svaki jedan. Tada se znalo – zima je zima, a ljeto je ljeto. Nije bilo ovakvih ludih vremenskih prilika, ali niti ovakve mehanizacije. Danas je lovcima lako, ralice razgrnu puteve, u lov se dođe auomobilima... Srećom, nikad mi se u lovu nije dogodila ozbiljnija nesreća, jedino što sam jednom ispod oka dobio djelić “rajfera”...
Bije Vas glas lovca kojem niti jedna lisica nije pobjegla.
- Neću se hvaliti, ali u svom sam lovačkom stažu ustrijelio preko stotinu lisica, i to uglavnom zimi. Istina je, svaku lisicu koju sam čekao - i dočekao sam, bez obzira na vremenske uvjete.
Neko vrijeme bili ste i predsjednik LD-a Zec Čakovec.
- Još 1963. postao sam predsjednik Društva. Do tada smo imali plaćenog predsjednika, predsjedničku sam dužnost obnašao u tri navrata, a na kraju sam bio i predsjednik NO-a. Puno sam truda davao pri uzgoju divljači. Kad smo počeli, kao društvo, nismo imali ništa. Počeli smo kupovati vlastite remize, a u moje smo vrijeme tako kupili remizu kod Pribislavca...Sjećam se da sam kompletan nasad drveća sam svojim autom dovozio, kao i kompletnu ogradu. Nikad nisam pitao niti za kilometražu, niti za dnevnicu...Nakon što se počeo razvijati lovni turizam, odjednom su lovačka društva imala strašno puno novaca, pa su se počele dijeliti i nekakve nagrade...
Vi lovci puno ste se družili.
- Jesmo, ali nekako je drugačije to bilo... Na žalost, druženja su se danas svela na grupe za belu. Mi smo se znali sastajati svaki put kod drugog lovca doma. On je bio zadužen za rakiju, vino, nešto narezano... To su bila druženja.
Tijekom dugog lovačkog staža dobili ste brojna priznanja...
- Imam puno priznanja i pohvalnica, ali najdraža mi je ipak Zlatna plaketa koju sam 2007. godine dobio od Lovačkog saveza Hrvatske.
Imate rogove jelena kapitalca na zidu, trebalo je doći do ovakvog trofeja...
- Lov na ovog jelena bio mi je najtraumatičnije iskustvo u cijeloj lovačkoj karijeri. Ubio sam ga na Papuku 1965. godine, a za njega sam dobio srebrno odlikovanje. Nikada to neću zaboraviti i dandanas mi se vraća slika te prekrasne životinje koja je, kad sam ju pogodio, pala tako da joj se jedan rog zabio u meko tlo, pa je ranjen ostao ležati na boku. Kad sam prišao pogođenom jelenu da mu skratim muke, gledao me mirnim pogledom kojim kao da me pitao zašto sam to učinio, i odjednom su mu iz velikih očiju potekle ogromne suze. Trajalo je to nekoliko trenutaka i tada je izdahnuo. Dugo mi se vraćala ta slika i sam sam sebi obećao da nikada više neću pucati na tako plemenitu životinju kao što je jelen. Njegovi rogovi stalno me na to podsjećaju, ispričo nam je August Tišlarić, uz poruku mladim lovcima da vode brigu o divljači i prirodi.
V.Trstenjak