DOBITNIK NAGRADE ZA ŽIVOTNO DJELO CROMA 2010. ĐURO HORVAT

Osnivač i generalni direktor kompanije Tehnix iz Donjeg Kraljevca Đuro Horvat, dipl.oec., dobitnik je nagrade za životno djelo Croma 2010. U obrazloženju nagrade stoji da je njezin primatelj “dao izuzetan osobni doprinos u razvoju privatnog poduzetništva na temelju inovativnih tehnologija i patenata u proizvodnji specijaliziranih strojeva i uređaja za reciklažu industrijskog otpada i zaštitu okoliša”.
Značaj nagrade svakako je neosporan, no za našeg sugovornika on nije kruna, već nastavak poslovnog puta.
- Nagrada za životno djelo je kompliment i poticaj. Kriza je onoliko jaka koliko ste vi uspješni nositi se s njome, a mi smo u periodu krize još više ojačali. Smanjili smo troškove poslovanja, povećali motivaciju, uložili u marketing i pronašli nove kupce i partnere - ističe Đuro Horvat koji me primio u ranim jutarnjim satima jer je danima unaprijed “rasprodan”.
Tehnix proizvodi opremu za komunalnu tehnologiju, strojeve za reciklažu otpada, uređaje i opremu za pročišćavanje voda, opremu za naftne derivate i plin, ekokontejnere za zapaljive i opasne tvari, cisterne, poslovno-stambene i specijalne kontejnere, metalne montažne konstrukcije, specijalne strojeve i proizvode. U sjedištu u Donjem Kraljevcu tvrtka zapošljava 300 ljudi te preko 200 u kooperaciji.
Predsjednik žirija za dodjelu nagrade Croma Ivan Milčić rekao je da ste napravili čudo.
- Iz naše perspektive je to malo drugačije. Mi stvaramo. Imamo 35 patenata i posao gradimo na znanju, što mnogima nije uspjelo. Moja poslovna teza je razvijanje funkcionalnog znanja. Ono što naučimo u školi i na fakultetu samo je početak. U nastavku morate biti interesantni, inovativni i prepoznatljivi. Aktualna situacija pokazuje da se hrvatska znanost sakrila i da nema odgovore na ovu krizu. Imamo doktore znanosti koji nisu u fokusu, već stoje sa strane i nitko ih ništa ne pita.
Povratak u povijest
Vratite nas nakratko u povijest. Kako počinje rad Tehnixa, kako ste detektirali nišu kojoj ste se posvetili?
- Zaštita okoliša oduvijek je bila u meni, no to sam područje počeo otkrivati početkom 1990-ih. Uvidio sam mogućnost da se u tome nadograđujem i razvijam posao. Radeći u zagrebačkom Radi Končaru, bio sam član međunarodne Zajednice za prijevoz opasnih tereta i uvidio da se većina nas prema tome odnosi neodgovorno. Prevozile su se izuzetno opasne materije koje nisu bile adekvatno zbrinute. Izučavao sam što svijetu treba i, slijedom toga, 1990. godine boravio dva mjeseca u Australiji. Znate, tamo se otpad ne baca. Sve sam bilježio i potom otišao u Njemačku. Tamo sam još učio.
Volite istaknuti kako su određenu ulogu u Vašem budućem poslu imali i sinovi Željko i Dubravko.
- Svakako, jer tome i jest tako. Završili su Fakultet strojarstva i brodogradnje u Zagrebu i u tome sam vidio okosnicu svog budućeg posla. Za Domovinskog rata 1991. dobio sam otkaz u Končaru u kojem sam bio tehnički direktor. Zamjerili su mi što sam se, zajedno s prijateljima i sugrađanima, posvetio oslobađanju Međimurja. To je jedna nevjerojatna priča koju ni ne pričam, ali okrenuo sam se sebi.
Posao nije teret
Teško smo dogovorili susret, stalno ste na putu.
- Bio sam nedavno u Rusiji, kao gost njihove vlade, i ovih sam dana primio pismo namjere njihovog ministarstva znanosti. Žele da im pomognemo u izradi planova u području ekologije. Idem ovih dana u Makedoniju jer nas također zovu, a potom idem u Abu Dabi u kojem ćemo graditi tvornicu za reciklažu komunalnog otpada i s tamošnjim privrednicima osnovati zajedničku kompaniju. Došao sam iz Beograda i Rumunjske, iz prekrasnog Satomarea sa 150 tisuća stanovnika u kojem nas je angažirao Grad. Završavamo im tvornicu za gospodarenje otpadom, sve na temelju našeg projekta koji se financira iz fondova Europske unije. U Beogradu i Novom Sadu također ćemo raditi, u Obrenovcu već radimo na tvornici gospodarenja otpadom, a dogovaramo i Mostar. Izgradili smo i prekrasan centar za preradu komunalnog otpada u Tuzli.
Tehnix nudi cjelovite projekte, “ključ u ruke”.
- Sa svojim suradnicima u Tehnixu i s kompanijama koje se bave projektiranjem doista radimo zaokružene projekte koji se krajnjim korisnicima kao takvi i daju na korištenje. U Međimurju surađujemo s projektantima, osobito dobro rade projektanti Žagar koji su sjajni.
Koliko to vremenski traje - do trenutka predaje objekta na korištenje?
- U tome smo najbolji. U vremenu. Imamo tipske projekte za određene probleme gradova. Primjerice, za grad od 30 tisuća stanovnika trebaju nam tri do četiri mjeseca da postrojenje predamo na korištenje. Mostar ćemo raditi šest mjeseci.
Jeste li prekapacitirani, možete li sve te poslove fizički odraditi?
- Naravno. Posao koji volite vam nije teret, a nas u Tehnixu ima dovoljno da zahtjevima udovoljimo kvalitetno i u potpunosti.
Dobri svima, samo ne svojima (?)
Od svih gradova i zemalja koje spominjete, ne čujem nijedno poznato, hrvatsko, ime.
- Tu nismo napravili ništa. Srce me zbog toga boli. Možda je odgovor u tome da je politika odigrala presudnu ulogu. Bivši se premijer bavio samim sobom, a ja sam ovih dana u poziciji da se poslovnim prijateljima diljem svijeta ispričavam u ime nacije jer na nas se gleda i kroz prizmu takvih događanja.
Ne biste vjerovali kolika je to sramota u poslovnom svijetu i kako se s time teško nositi. Mi se moramo boriti za svoje dostojanstvo. Da su u Vladi htjeli raditi za nas, ne bi Inu prodali pod uvjetima pod kojima jesu. Poštenje ne smije biti na prodaju. U protivnom, činite osobnu, poslovnu i nacionalnu sramotu. Imamo mi zdravog nacionalnog tkiva. Bojim se da je ono u tragovima, ali treba ga staviti u funkciju i na njemu puno raditi. Ne smijemo vršiti nasilje nad vlastitom istinom, treba vrisnuti da to više ne želimo. Treba nam pozitivna energija i optimizam jer tada ste zdravi.
Što trenutno kao Tehnixov proizvod stavljate u prvi plan?
- Nagli razvoj industrije kakav smo poznavali do razdoblja krize sada se nastavlja zaboravljajući brigu o onom što treba zbrinuti.
Nije industrija samo ono što joj treba, već i ono što joj ne treba. Naša je snaga u tome što nalazimo odgovore na pitanja na koja znanost još nije adekvatno odgovorila. Ovog bih trenutka u prvi plan stavio naše ekovrtiće te sustave za zaštitu voda i preradu komunalnog otpada.
Nije problem novac, već nedostatak ideja
Intrigira ekovrtić koji spominjete. O čemu je riječ?
- Prvi takav vrtić već smo postavili u Luxemburgu. Gledajte, klasični vrtići su preskupi, pa smo mi napravili mobilne - za koje ne trebate građevinsku, već samo lokacijsku dozvolu. Mogu primiti 5 do 40 djece i postavljati se baš svugdje. Ako stanujete u selu ili 50, 100 kilometara od grada, što je danas privilegij, a ne nedostatak, to ne znači da vašem djetetu treba manji stupanj odgoja, razvoja i inteligencije.
Kapacitet i novac, dakle, nisu primaran problem?
- Tako je. Pogledajte Zagreb. Imaju pet tisuća djece koja ne idu u vrtić jer nema kapaciteta, a Grad nema novca za nove vrtiće. No, nije u tome problem. Problem je u tome što nemaju ideje!
Cijenimo li mi, kao nacija, ideju i rad dovoljno?
- Dao bih negativan odgovor, a ključ je u ljudima. Gotovo 80 posto njih troši energiju na konflikt, na ono što je bilo i što se ne može promijeniti. Svatko od nas ima obavezu brinuti o unapređivanju budućnosti. No, to morate učiti, a to nisu svi voljni niti spremni.
Doma
Hoćete li i Vi, kao mnogi poslovni ljudi, kao najvažniju podršku u svemu u prvi plan staviti suprugu?
- Apsolutno. Uz vaše riječi, dodao bih da je moja supruga Marija najsnažnija poveznica naše obitelji, a mi izuzetno držimo do obiteljske ljubavi i sloge. Ona je trenutno izuzetno angažirana oko naših unuka. Sin Željko oženjen je Ivanom Jambrović Horvat koja je liječnica, a imaju kćeri Muru i Magdu i sina Juraja. Dubravko i njegova Martina, koja radi u našem odjelu financija, dali su nam Lovru i najmlađeg unuka Erika. Uvijek kad smo slobodni, svi smo zajedno.
Do kada ćete raditi?
- Dokle god u meni bude energije. Žao mi je što naši ljudi odlaze u mirovinu prerano. Imam prijatelja u Hamburgu kojem je 76 godina. Uskoro dolazi s prijateljima učiti od nas i vidjeti možemo li surađivati.
On je i dalje radno aktivan, inovativan, uživa u vlastitim i projektima svojih sinova. Čovjek nikada nije potrošen. To može biti samo ako sam tako odluči.
Aleksandra Ličanin