IVAN KANIŽAJ: Na čaju kod Beduina

S vrelog pijeska Sahare nedavno se vratio časnik Hrvatske vojske Ivan Kanižaj (50) iz Nedelišća koji je u Zapadnoj Sahari proveo godinu dana u mirovnoj misiji.
- Riječ je o promatračkoj mirovnoj misiji u kojoj sudjeluju isključivo časnici. Moj tim, u kojem sam bio jedini Hrvat, boravio je na jugu zemlje Zapadna Sahara te nadgledao provedbu mirovnog sporazuma između njihovih domaćih snaga (Polisario) te marokanske vojske koja je svojevremeno okupirala dio teritorija ove zemlje - pojasnio nam je bojnik Kanižaj kojeg su časnici iz njegove skupine izabrali za vođu tima.
- Sudjelovanje u mirovnim misijama je na dobrovoljnoj bazi, uz zadovoljavanje nekoliko kriterija. Konkretno, za ovu misiju je, uz zdravstvene preduvjete te dobro poznavanje engleskog jezika, bilo potrebno i najmanje 5 godina staža u vojsci te čin bojnika ili pukovnika. Osobno mi je vrijeme provedeno u mirovnoj misiji u Africi predstavljalo novi izazov u karijeri, izazov koji podrazumijeva drugačije uvjete rada od svega što sam do sada prošao na profesionalnom putu, ali i upoznavanje drugačijih kultura od naše - pojašnjava Ivan
Bojnik Ivan Kanižaj (rodom iz Svete Marije) vojnik je dulje od 30 godina. Školovao se u Rajlovcu (kod Sarajeva), a prvo radno mjesto dobio je u Mladenovcu u kojem je radio 11 godina. Potom radi u Zagrebu, gdje se 1991. priključuje Hrvatskoj vojsci, a 1999. se s obitelji (suprugom Biljanom te djecom Anom i Dejanom) vraća u Međimurje, u Nedelišće. Prije 18 mjeseci obitelj Kanižaj obogatio je i najmlađi član - Biljanin i Ivanov unuk Fran Mužinčić.
Odluka o Ivanovom odlasku u Afriku donesena je u krugu obitelji:
- Prvi suprugin odgovor bio je “NE!”. Drugi put je rekla “Vidjet ćemo”, a tek na treću je - dala pristanak - u šali kaže Ivan.
- Odlučivali smo zajedno, važući dobre i loše strane. Iako sam zbog suprugove profesije naviknuta na čestu razdvojenost, ipak ovako dugo nikada nismo bili odvojeni. Pomoglo je to što smo stalno bili u kontaktu, a suprug je u dva navrata nakratko dolazio kući. Što se tiče potencijalnih opasnosti, razmišljala sam i o tome, no daleko sam više strepila kad je bio u ratu - dodaje Biljana Kanižaj (50).
DJECA SAHARE
Danas je Sahara uspomena u kojoj bojnik Kanižaj kao posebnu dragocjenost čuva sjećanja na - djecu pustinje.
- Osim pripadnika domaćih oružanih snaga s kojima smo surađivali, u pustinji smo povremeno susretali Beduine. Iznimno su gostoljubivi i usprkos siromaštvu koje nosi nomadski život, redovito su nas pozivali u svoje šatore na čaj ili šalicu devinog mlijeka. Čaj je u redu, ali devino mlijeko jednom sam probao i - ne bih više. Činjenica je da se radi o ljudima koji preživljavaju u gotovo nemogućim klimatskim i higijenskim uvjetima. No, to ima svoju cijenu. Među Beduinima su česta crijevna oboljenja, zbog čega ih UN redovito opskrbljuje i odgovarajućim lijekovima koje smo im davali. Svim pripadnicima mog tima posebni su bili susreti s beduinskom djecom. Čim bi spazili UN-ovo vozilo, trčali bi prema nama sa širokim osmijesima, a radosti nije bilo kraja kad bismo ih darovali vodom, voćem i sl. Odrastaju u skromnim uvjetima i željni su svega - priča Ivan Kanižaj.
OPASNOSTI
Časnici u ovoj promatračkoj misiji su nenaoružani, a ljudi s kojima su surađivali ili se s njima susretali u pustinji bili su, uglavnom, dobronamjerni i prijateljski raspoloženi. Najveća opasnost prijetila je od miniranih područja te od opasnih autohtonih životinja Sahare, poput otrovnih zmija i škorpiona. Pri orijentaciji u bespuću oslanjali su se GPS uređajem.
GULAŠ I GRAH
Hrana se časnicima iz misije, zračnim transportom, dostavljala jednom tjedno, a pripremali su je domaći kuhari:
- Nisam imao primjedbi na hranu. Kad bismo našli malo slobodnog vremena, običavali smo jedni drugima predstaviti jela iz naših zemalja. Kad sam ja došao na red, kolegama su se najviše dopali gulaš i grah.
PRILAGODBA
Prilagodba je ključna riječ u Sahari, i to ne samo zbog klimatskih uvjeta.
- U zimsko doba godine jutarnja temperatura kreće se između 10 i 15 Celzijevih stupnjeva, a dnevna do 30 stupnjeva. Ljeti je u Sahari ujutro od 25 od 30 Celzijevih, a najviša dnevna temperatura koju sam doživio iznosila je 59 Celzijevih stupnjeva u hladu! Tijekom godine dana dva puta je pala kiša. U Sahari se tada doslovce otvori nebo i u vrlo kratkom roku pustinjski se okoliš pretvori u beskrajno neprohodno blato ili prilično duboka jezera. Vulkanske stijene koje se nalaze ispod pijeska ne dopuštaju vodi da otječe te se mora pričekati isparavanje kako bi se moglo ponovo kretati pustinjom. Pješčane oluje također su specifična klimatska pojava koja u nekoliko sati potpuno promijeni konfiguraciju terena. Kad bi nas pješčana oluja zatekla na terenu, znali smo zaustaviti vozila i po nekoliko sati čekati smirivanje jer nedostatak vidljivosti nije dopuštao sigurno kretanje. I šatori u kojima smo boravili, kao i vozila, bili su klimatizirani, no veći dio naših ophodnji terena podrazumijevalo je kretanje na otvorenom. Vode smo imali u izobilju, ali smo je morali piti i po 5 do 6 litara dnevno. Prilagođavati se nije trebalo samo na klimu, već smo se morali prilagoditi jedni drugima. U toj misiji sudjelovali su časnici iz 27 zemalja svijeta - od europskih preko bliskoistočnih i južnoameričkih zemalja do Kine. Sami smo vodili brigu o uređivanju i čišćenju prostora u kojima smo boravili, što je u početku teško palo jednom kolegi - časniku iz Jemena. U njihovoj je kulturi neuobičajeno da časnik čisti spavaonice, toalete i sl. Ništa nisam forsirao i nakon nekoliko dana promatranja, sam se prihvatio svog dijela posla oko čišćenja... kad je vidio kolege koje to rade bez ikakvih predrasuda. Riječ je o tome da smo u tom pustom području bili potpuno upućeni jedni na druge te smo profesionalne odnose nadgrađivali prijateljstvom. Danas sam bogatiji za nekoliko novih prijatelja iz dalekih zemalja s kojima redovito komuniciram putem internetskih društvenih mreža - priča Ivan o bespuću u kojem je čovjek rijetka vrsta, a prijateljstvo štit od samoće i beznadno dalekog horizonta.
Željka Drljić