LJUDI OKO NAS: Rino Megla iz Čakovca

Mnogim generacijama žitelja Međimurja i Čakovca, poglavito onima zrelije dobi, kao i ljubiteljima sporta, posebice gimnastike, ime Čakovčanina Mirka Megle još je uvijek vrlo poznato. Naime, iako je gospodin Megla već prešao i osamdesetu godinu života, žustri i energični pokreti odaju još uvijek vrlo vitalnu energiju koja svakako ima svoju podlogu u gotovo sedamdesetogodišnjem bavljenju sportom, odnosno gimnastikom.
Stoga ni ne mogu iznenaditi i najviša odličja, osvojena prva mjesta i kolajne koje naš iznimno vitalan sugrađanin još uvijek osvaja čak i u najtežim gimnastičkim disciplinama, nastupajući u veteranskoj skupini na natjecanjima uglavnom u inozemstvu. I pri tome je najstariji (po godinama) natjecatelj... Nižu se osvojena prva mjesta u Leipzigu, Liberecu, Pečuhu te Pragu i u posljednjih desetak godina - 2000., 2001., 2005. i 2007. godine. Na ta veteranska natjecanja redovito polazi s također, nekada vrsnim varaždinskim gimnastičarima Josipom Stolnikom i Berislavom Maksimovićem koji su 6-7 godina mlađi. U šali nadodaje: ”Meni te zlatne kolajne uručuju uglavnom mlade zgodne djevojke, a kolegama uglavnom muškarci!”
U 3 ili 4 posljednje godine, na žalost, nije sudjelovao na spomenutim natjecanjima, a glavni je razlog nedostatak financijskih sredstava, kriza koja je ugasila i posljednja sponzorstva. No, unatoč tome, gimnasticiranje je ne dnevnom redu svakog novog jutra. U tu svrhu gospodin je Megla u dvorištu, odnosno vrtu obiteljske kuće u kojoj sa suprugom Mirom i sinovljevom obitelji živi, uredio priručne gimnastičke sprave poput razboja i vratila.
U proljetnim i ljetnim mjesecima prije vježbi na tim “spravama” razgibavanje započinje “pozdravom suncu” na zelenoj travnatoj površini iza vrta... U zimskim je mjesecima obvezno i dobro istezanje.

S GIMNASTIKOM SE DRUŽIM OD 1938. GODINE

No, sve je to započelo davno, još tamo godine 1938., s tek navršenih 8 ili 9 godina života. Gospodin Mirko Megla vrlo se živo prisjeća: “Moji prvi koraci u gimnastici započeli su na poticaj mog sedam godina starijeg brata Đure koji i danas živi u Zagrebu.
Naime, u dvorani ondašnjeg Sokolskog društva, a današnje dvorane Macanovog doma okupljali su se nešto stariji sokolaši, a osim brata, odlučujući utjecaj imao je i gospodin Julio Kerec, ondašnji upravitelj čakovečke Bolnice koji je također okupljao sokolaše. Na taj sam se način nepovratno zaljubio u gimanstiku i ta ljubav nije prestala ni do danas.”
Sve do odlaska u mirovinu prije dvadesetak godina, uz posao referenta sigurnosti i dizajnera tekstila u čakovečkom Čateksu gospodin je Megla tijekom nekoliko desetljeća nesebičnog trenerskog rada u tadašnjoj dvorani doma Partizana u posljepodnevnim gimnastičkim treninzima odgojio na stotine vježbača, od kojih su mu neki još i danas zahvalni za svoju tjelesnu kondiciju i zdravlje.
Čak i u svojim četrdesetim i pedesetim godinama života još uvijek je najmlađima pokazivao i najkompliciranije vježbe na spravama ili parteru.
Pun je hvale i za današnji gimnastički rad s najmlađim, a od mnogih imena naglašava imena svojih prijatelja Marijana Vugrinčića, Vladimira Novaka zvanog Železni, svog vršnjaka i dobrog prijatelja, pokojnog doktora Dragutina Rože, Josipa Nedeljka Jože do mlađih, poput Stevice Tkalčeca. I dodaje: ”Ponekad i danas navratim u Macanov dom, a do Atona u koji me Stevica stalno poziva nije mi predaleko biciklom, već se više bojim prevelike prometne gužve kroz Nedelišće i onih prijelaza oko rotora. No, doći ću jednom...”
Prelistavajući stare fotografije, nižu se skupovi sokolaša i gimnastičara na gimnastičkim sletovima na kojima naš sugrađanin Mirko Megla izvodi prave gimnastičke bravure po kojima ga još mnogi zaljubljenici u ovaj sport itekako pamte.

DRUGA MI JE OPSESIJA SLIKARSTVO - OD 1942.

Osim gimnastike, druga velika Mirkova ljubav je slikarstvo. I ona se javila davno - 1942. godine, kada je napravio svoj prvi rad - sliku Isusa. Mirko se prisjeća: ”Moja mi je majka Marija u to je vrijeme, kada sam imao 10-12 godina, majčinski “prigovarala” da sam neozibljan.
Već tada sam izvodio prave ludorije, hodao na rukama po kući, na isti način silazio i penjao se stepenicama i svim drugim mogućim kosinama. Glavno samo da nije bilo ravno.” Govorila je majka da sam “prešikjeni”.
No, nije to bio glavni razlog zaokupljenosti slikarstvom. Ni sam ne znam kako je započelo, ali osjećao sam da mi olovka i boje “leže” u ruci”. Tako je započelo moje druženje i sa slikarstvom.
Nizale su se izložbe njegovih radova u galerijama u Varaždinu, Nagykaniszi, Zagrebu, Karlovcu, u čakovečkom u Centru za kulturu... Jedna njegova slika u olovci nazvana “Stogodišnja međimurska baka” koja prikazuje pokojnu Mirkovu baku našla je mjesto i u zbirci umjetnina “Bauer”, za što je primio i pisanu zahvalnicu prof. dr. Antuna Bauera i supruge mu prof. dr. Antonije Bauer. Gospodin Mirko i danas slika u svom malom i toplom ateljeu obiteljske kuće u Ulici Vatroslava Lisinskog. Velik dio svog radnog vijeka proveo je također u druženju s bojama i platnom...
Boris Tomašić