MISIJE U SVIJETU: Antun Štefan

Sud u afričkoj Republici Burundi osudio je početkom mjeseca dvojicu mladića na doživotni zatvor. Optuženi su za ubojstvo hrvatske redovnice Lukrecije Mamić i talijanskog volontera Francesca Bazzanija, počinjeno 27. studenoga u mjestu Kirembi. Ove tragične vijesti minulih su dana u prvi plan stavile ljude koji nesebično rade u misijama, počesto živeći na rubu opasnosti po vlastitu egzistenciju. Bio je to povod za razgovor s vlč. Antunom Štefanom, ravnateljem Papinskih misijskih djela u Republici Hrvatskoj.
Velečasni Štefan rođeni je Preložanin koji je u misiji proveo punih osamnaest godina - od 1986., kad je zaređen za svećenika, do 2004., kad je došao na čelo biskupijskog Povjerenstva za pastoral duhovnih zvanja i misijskog ureda u Varaždinu. Danas radi u Zagrebu iz kojeg se javlja i za list Međimurje.
Početkom ove godine imenovani ste nacionalnim ravnateljem Papinskih misijskih djela u RH. Povjerenje Kongregacije za evangelizaciju naroda zadobili ste zahvaljujući Vašem “stažu” misionara u Africi. Jeste li se ovako značajnom imenovanju nadali i u kojoj mjeri Vam iskustvo iz misija pomaže u aktualnim dužnostima?
- Prije svega bih zahvalio na pozivu da budem gost vašeg tjednika. Imenovanje trebam zahvaliti izboru naših biskupa jer me na njihovu preporuku imenovala Kongregacija. Radi se o odgovornoj dužnosti u Crkvi, pa je stoga važno da mnogi u imenovanju i sudjeluju. Kao kršćani, pozvani smo živjeti ono što nam je Isus dao u zadatak: ‘’Idite po svem svijetu i propovijedajte Evanđelje’’ (usp. Mk 16,15). Bez obzira gdje bili, kršćani su misionari, svjedoci Evanđelja - bili oni na ‘’prvoj liniji’’ u dalekim zemljama ili ovdje ‘’u pozadini’’, isto je. Uvjeti su drugačiji, ali radost služenja je ista. Služba ravnatelja zamišljena je kao služenje upravo tome - širenju Radosne vijesti, animiranju misijskog pastorala u Crkvi i kao pomoć našim misionarkama i misionarima koji djeluju po svijetu. Osobno iskustvo života u misijama u Africi u tome mi uvelike pomaže. Uvjeti su, doduše, drugačiji, ali je zanos isti. To što više nisam ‘’tamo gdje palme cvatu’’, nije završetak, nego nastavak mog poslanja koje je postalo još šire, proširilo se na cijeli svijet. A to je nešto prekrasno.
Nakon što ste se 2004. godine vratili u domovinu, službovali ste u Varaždinu, sada u Zagrebu. Što Vam je, kao osobi s određenim afinitetima, više odgovaralo raditi.
- Kao misionar sam djelovao u jednoj od najstarijih župa zapadne Afrike, u Župi Sv. obitelji u mjestu Adjarra, u državi Benin osnovanoj 1901. godine. Bila je to za mene velika životna škola. Župa je bila blagoslovljena brojnim duhovnim zvanjima, redovničkim i svećeničkim, tako da sam tamo stjecao dragocjena iskustva. Moje dužnosti u službi duhovnih zvanja i misija u Varaždinu i kasnije u Zagrebu nastavak su svega toga. U Africi je sve to lakše, ali kad voliš Isusa, ništa te ne može spriječiti da budeš uspješan. Važno je biti uz Isusa i onda sve ide.
Zaredio se i spremio kofere
Odmah nakon što ste se zaredili za svećenika 1986. godine, otišli ste u Afriku. Vratite se na tren u to razdoblje i prenesite nam svoja razmišljanja i raspoloženje. Zašto misionarstvo?
- Sve se dogodilo u trenutku u kojem sam susreo živog Isusa. Bilo je snažno do te mjere da sam mu obećao da ću sve učiniti za Njega kako bih mu pokazao koliko ga volim i koliko sam mu zahvalan što računa na mene. Tako je sve počelo. I, malo-pomalo, Isus je u meni oblikovao predanost za misije. Naravno, nisam znao ništa o misijama, ali kad imaš Isusa, ideš s mirom jer znaš da je On s tobom. Bio sam vrlo mlad i neiskusan, ali zahvaljujući mojim poglavarima, dopušteno mi je otići. U Beninu je od 1981. godine djelovao vlč. Franjo Jačmenica i on mi je bio prvi učitelj. Bojao sam se hoću li moći izdržati tropsku klimu, vlažnu i vruću, i hoću li moći svladati jezik, ali - na svu sreću, sve je dobro prošlo. Bogu hvala.
Služili ste u Beninu punih 18 godina. Kako su izgledali Vaši dani? Ilustrirajte nam raspoloženja, ljude, potrebe, mijene koje ste unijeli u živote ljudi oko Vas.
- Došao sam u misije vrlo mlad. U početku sam mislio da ću s malo truda obratiti cijeli svijet, no, to se nije dogodilo. Misije nisu spektakl. Trebalo je učiti, biti ponizan i poslušan Duhu, puno moliti, učiniti što je do tebe, a Gospodin je blagoslivljao. Bio sam neiskusan, ali odlučan da budem Isusov, da se On može sa mnom poslužiti. Nisam znao ni jezik ni kulturu naroda, trebalo se privikavati na klimu i na hranu, na bolesti i na opasnosti. Sklopljenih ruku do nogu Isusovih, pokušavao sam biti vrijedan. Služio sam jednoj velikoj zajednici, vrlo raznolikoj, koja me je obilježila. Bilo je prelijepo, uz mnogo križeva. Život kod njih je drugačiji nego ovdje, kako na sveopćem planu, tako i na vjerskom, crkvenom. Uvijek će se u mom životnom načinu moći ‘’pročitati’’ da sam iz Afrike. Ona je u mene utisnula neizbrisiv trag.
Misije su ‘neobrađeno polje’ koje iziskuje puno truda
U Župi Sv. obitelji u Adjarri otvorili ste informatičku školu koja je danas u cijelom Beninu vrlo cijenjena. Koje je to godine bilo, jeste li uživali pomoć donatora, kako je “tekla” ta priča?
- Misionar je Isusov propovjednik i jedini mu je cilj ljudima svjedočiti Isusovu ljubav, i riječju i djelom. Uvijek uz kapele postoje škole i dispanzeri. To nije ništa novo, tako je to od početka Crkve. Kod nas smo organizirali informatičku školu, što je za tamošnje prilike nešto posve novo. Formirali smo jednog mladog čovjeka u toj disciplini koji je zatim postao voditelj projekta. Škola je postala vrlo cijenjena i uspješna, a za sve je bilo potrebno puno novca koji sam molio kod mojih dobročinitelja, najprije mog župnika vlč. Antuna Hoblaja, a onda i kod mnogih drugih, malih i velikih, siromašnih i bogatih… Misije su ‘’neobrađeno polje’’ u koje treba puno ulagati. Ne radi se o građevinama i akcijama, radi se o ljudima.
Kakav je narod s kojim ste živjeli u Africi? Kakvi smo mi u odnosu na njih?
- Afrički čovjek je čovjek velike kulture, lijepo odgojen i spreman na velike žrtve. Voli život više od svega, obitelj, djecu. Među najljepšim su ljudima u svijetu, vrlo kreativni i inteligentni. Siromašni, ali ponosni. Nisu depresivni, već puni optimizma. Unatoč svim strahotama kojima je ispunjena njihova svakidašnjica, afrički ljudi uvijek su vedri i nasmiješeni.
Misionari! I pod cijenu života!
Pretpostavljam da ste kao misionar najviše pomoći primali od hrvatske Crkve.
- Misionar je poslanik Crkve koja ga je rodila i odgojila, ona ga sigurno ne može zaboraviti. Ostati povezan s misionarom, moliti za njega - najvažnije je! Moliti da ostane duboko povezan s Isusom. Kad je on povezan s Njim, sve će imati. Tada biti misionar uopće nije teško.
U misijama diljem Afrike puno je naših ljudi. Na žalost, svijet je koncem studenoga obišla vijest o ubojstvu naše redovnice Lukrecije Mamić. Takve tragedije se događaju, ali ne uznemiruju samo obitelj, već i javnost u cjelini.
- Diljem svijeta, u 28 zemalja, djeluje 94 naših misionara. Uključeni su u rad tamošnjih zajednica i njezinih potreba, angažirani su na strani čovjeka. Takav proročki način života pokreće cijelo društvo i zato su vrlo cijenjeni među domaćim stanovništvom. Naravno, postoje i velike opasnosti, ali su misionari spremni na sve. Za njih ne postoje nemoguće situacije, oni ne gledaju na njih na naš način. Ništa ih ne može spriječiti da podijele i dobro i zlo s narodom s kojim žive, pa i pod cijenu vlastitog života.
U kojoj je zemlji najviše naših misionara?
- Naših misionara najviše je u afričkoj državi Kongo. Raspoređeni su po cijeloj Africi, u Latinskoj Americi, Aziji, Oceaniji i misijskim područjima Europe.
Prelog
Kako danas, u Zagrebu, izgleda Vaš radni dan?
- Dižem se rano, a svetu misu slavim u 6.15 sati s ostalom subraćom. Potom idem u ured, po mogućnosti prije drugih. Zajedno sa mnom, u uredu radi još troje službenika. Uz sve administrativne dužnosti, ured je temeljno usmjeren na čovjeka. S ljudima smo neprestano u kontaktu. Naša je pažnja također usmjerena prema našim misionarima i praćenju njihovih akcija i projekata u okviru misijske animacije. Sve se događa u suradnji s našim biskupima, nasljednicima svetih apostola, svećenicima i redovnicama. Oni su voditelji misijskog pastorala u Hrvatskoj.
Odrastali ste u Prelogu. Kakvo ste djetinjstvo imali?
- Odgovorit ću vam jednom strofom pjesme koju sam napisao početkom studija: “Ni čička se ne bojim kao nekada davno u djetinjstvu. Djetinjstvo čičkom posuto, djetinjstvo suzom tkano, djetinjstvo obrano.”
Kad dođete u Prelog, s kim se susrećete? Koga od obitelji imate ovdje?
- Imam svoje drage roditelje Franju i Anu koji žive u Ulici Matije Gupca, u kvartu koji nazivamo Vučonovec. Nas je sedmero djece, šestorica braće i jedna sestra. Tu sam proveo svoje djetinjstvo i mladost. Kako pjeva jedna pjesma: ‘’Bili smo mladi mi i hodali smo bosi…’’
Gdje ste polazili srednju školu i kako su izgledali dani Vašeg studija na KBF-u?
- Godine 1975., nakon osnovne škole u Prelogu, otišao sam u Interdijecezansku srednju školu, u Malo sjemenište na Šalatu, u Zagreb, gdje sam maturirao 1979. Te godine započeo sam teološki studij na KBF-u. U prvim godinama studija imao sam milost što sam susreo živog Isusa. Otada mi učenje teoloških disciplina nije više bilo samo teorija, već živo ulaženje u tajnu jedne Osobe, iskrenog prijateljstva s Njim. Bilo je to vrijeme ‘’sađenja’’.
Imate li poruku za čitatelje lista Međimurje?
- Od srca želim sve najbolje za Božić i novu godinu svim vašim čitateljima, sa željom da budemo dobri jedni drugima.
Aleksandra Ličanin

Dirnut dobrotom
Dobitnik ste Ordena za zasluge u Beninu. Izuzetno Vas je cijenio i cijeni narod s kojim ste živjeli. Održavate li kontakte i danas?
Antun Štefan: I dalje sam povezan s mojima tamo. Mi pripadamo jedni drugima i, koliko mogu, rado priskočim. Najveća nagrada je kad vidiš da je ljudima bolje, oni će ti uvijek biti zahvalni. Dirnuli su me svojom dobrotom.

Biskup me pozvao da se vratim
Jeste li se u Hrvatsku vratili po vlastitom izrazu volje ili su Vas ovdje jednostavno čekali novi izazovi u službi Crkve?
- Dobri moj biskup Marko Culej pozvao me da se vratim, da budem od koristi i ovdje. Smatrao je da u misijama u kojima sam bio već ima dosta svećenika i da se mirno mogu vratiti. Misionar, na kraju krajeva, odlazi pomoći jednu krajevnu crkvu, a kada ta crkva stasa, on se povlači i prepušta je na brigu domaćim ljudima. Tako je bilo i u mom slučaju. Meni to nije bilo teško.

Povratak k prijateljima
Kad ste se vratili u Hrvatsku 2004. godine, dopratili su Vas dijecezanski direktor Papinskih misijskih djela Varaždinske biskupije i preloški župnik Antun Hoblaj te preloški poduzetnik Stjepan Hrešć koji je dobrotvor misija. Je li ovdje na djelu bila i prijateljska, a ne samo službena gesta?
Antun Štefan: Moj župnik je uz mene od moje mladosti. Uvijek znam reći - da njega nije bilo, teško bi mi bilo doći do svećeništva. O misijama pak da i ne govorim. On je ‘’moj najbolji župnik’’! Gospodinu Hrešću svaka čast. On je, zajedno sa svojom suprugom Marijom, pratio naše projekte u Africi, a tako je i dandanas. Oni su moji dragi prijatelji. O njima ste me pitali, o njima vam svjedočim. Imam i mnoge druge dobre prijatelje. Bez njih bi bilo teško na ovoj zemlji. Prijatelji su najveće blago.