MOJA PRVA UČITELJICA: Darko Dania - Radojka Palašek

Načelnik Općine Nedelišće Darko Dania odrastao je i školovao se u Čakovcu, no, uz dolazak u Nedelišće vežu ga i obitelj i svojedobna sportska, rukometna, karijera. Polazio je Prvu osnovnu školu Čakovec, a njegova prva učiteljica bila je Radojka Palašek. Iako je svaki dosadašnji susret učiteljice ili učitelja s njihovim učenicima bio na svoj način dirljiv i veseo, duhovit i ugodan, ovaj je bio pun ljubavi. Nema mjesta sumnji, za Darka Daniju njegova učiteljica razredne nastave ima poseban značaj u životu, a Radojka Palašek svog učenika pamti kao vedrog, ali mirnog i pristojnog dječarca. Prije nego smo uopće započeli razgovor, učiteljica je Daniji dala fotografiju razreda i tražila ga da joj za svakog s nje kaže gdje je i što radi. Gospođa Palašek unatrag dvije godine živi u depadansi Doma umirovljenika u Čakovcu i dobro nosi svoju 81 godinu. Vitalna je, vedra i lijepa, a u razgovoru za list Međimurje rado se mislima vratila na područje rodne Slavonije. Radojka Palašek: Rođena sam 1933. na Papuku, u selu Šeovci koje danas više ne postoji. Kao dijete sam živjela u internatu u Požegi, a nakon završene male mature otišla sam u Zagreb. Pohađala sam Učiteljsku školu i također živjela u internatu. Kad sam 1952. godine završila školovanje, po dekretu sam došla u Međimurje. Prvo radno mjesto bilo mi je u Zebancu, ali tamo sam radila svega tri mjeseca jer su me na dvije godine premjestili u Belicu. Na pitanje koje su je okolnosti iz Belice dovele u Čakovec, odgovara: Radojka Palašek: Prihvatila sam rad u vrtiću koji se nalazio preko puta vojarne. Dvije godine bila sam i upraviteljica vrtića, a onda sam 1958. došla raditi u Prvu OŠ Čakovec i ostala 26 godina. U mirovinu sam otišla 1984. iz osobnih razloga. Naime, suprug Dragutin bio je teško bolestan i željela sam se posvetiti brizi o njemu. Dakako, umirovljenički život ima i svojih dobrih strana, pa je tako bilo i ima prostora za druženja s dragim ljudima. Od Partije do vjenčanja Radojka Palašek: Supruga sam upoznala u Zebancu. Kako se to događalo? Drago je bio sekretar partijske organizacije, a ja sam morala predati dokumente na Komitet jer sam bila primljena u Partiju. Tako je on dobio uvid u to tko sam. On je te jeseni donio odluku da se mora oženiti jer su se sve njegove kolege oženile. Vidjevši moju fotografiju i pročitavši biografiju, potražio me i našao u Štrukovcu. Tada sam prijepodne radila u Zebancu, a popodne u Štrukovcu jer sam mijenjala kolegu. Našao se u blizini, naravno, a ja sam pitala koliko je sati, da bi on odgovorio: “Radojka, pola 4 je.” Pitala sam ljude tko je on, pa su mi objasnili. Dragutin je u stranci bio zadužen za gornje Međimurje i već nakon tjedan dana od našeg susreta bio je sazvan sastanak radi izbora. Bilo je tih sastanaka još, a on mi je svaki put nudio da me na njih poveze. Tako smo, sjećam se da je bio 31. listopada, povezao u Belicu i rekao: “Vjenčat ćemo se 29.11.” Bila sam zatečena i rekla da se prekratko poznajemo. On je bio ustrajan i mi smo se doista 29. studenoga 1952. vjenčali. Nažalost, na našem vjenčanju nije bilo nikoga od moje obitelji. Drago je bio šest godina stariji od mene i djelovao je dosta ozbiljno. S obzirom da je već kao mlad bio bolestan, izgledao je starije. Dvije godine nakon vjenčanja dobili smo sina kojeg smo nazvali po ocu - Dragutin. On danas radi u Uredu grada Zagreba, u Centru za kulturu. Vlastu sam rodila 1958. godine - ona je danas socijalna radnica i radi u Domu umirovljenika. Između dvoje djece, 1956. dobila sam djevojčicu koja je nakon pet mjeseci umrla. Strah od škole Radojka Palašek: Kad sam došla raditi u Prvu osnovnu, nisam dobila novu generaciju učenika, već je moj prvi razred bio jedan četvrti. Bojala sam se. Bila sam neiskusna. Ipak sam do tog trenutka radila u vrtiću i valjalo mi je puno toga “pohvatati”. Velika obveza je bila i u tome što sam došla u najbolju školu u Međimurju. Prva osnovna je imala kadar koji se mogao uspoređivati s najboljima, a ja neiskusna i uplašena. Čega ste se najviše bojali? Radojka Palašek: Bojala sam se hoću li svoju djecu išta naučiti? Ta prva generacija mi je zaista ostala u sjećanju. Ne mogu ih zaboraviti sve i da hoću jer su učenici bili sjajni, a ja sam se kalila. Dolazi nakon njih druga i treća moja generacija učenika i svaku sam zapamtila. Kad danas sretnem svoju djecu u gradu, u mislima ih smještam u klupu u kojoj su sjedili. Na spomen nečijeg imena, ja točno znam gdje je sjedio, a ponekad pamtim i odjeću iz specifičnih situacija. Svoje učenike nazivate svojom djecom. Uopće ne koristite izraz “učenici”. Radojka Palašek: Oni i jesu moja djeca. Prema svima sam se odnosila kao da su moji. Rastanci u četvrtom razredu svima su nam bili tužni. Znate, kad su djeca došla u prvi razred, onako vesela, zaigrana i iskrena, trebalo ih je priviknuti na nešto sasvim drugo. Puno puta su se prvih mjeseci ponašali kao u vrtiću, no, s vremenom su prihvaćali disciplinu i školske obveze. Ponašala sam se prema njima čak i previše zaštitnički. Jako sam se bojala da se nekome nešto ne dogodi. Na svu sreću, tijekom 26 godina rada nijednom se mojem djetetu ništa nije dogodilo. Darko Dania: Pamtite naš razred? Radojka Palašek: Naravno. Tvoj razred prije svega pamtim po tome što je bio prijateljski, puno vas se družilo i izvan škole. Po usvajanju gradiva ste bili prosječni, i to je dobro, govori o stabilnosti. Bilo je onih koji su se posebno isticali kao dobri učenici, a u njih spadaš i ti, Darko. Znate, živjela sam u kvartu u kojem i Darko, a u vezi s tom generacijom upamtila sam da su se uvijek sastajali na križanju blizu škole i igrali graničara. Prvašić Darko Dania: U prvi osnovne krenuo sam 1964. godine. Bilo nas je trideset u našem B razredu. Mi smo živjeli u Preradovićevoj ulici, a potom su roditelji podigli kuću na Jugu, pa smo preselili, ali sam osnovnu školu završio u Prvoj. Sjećam se da sam prvih dana u školi bio jaaako iznenađen jer smo najednom imali nekakve obveze. Super je bilo to što sam u razredu imao prijatelje iz vrtića i stvarno nam je bilo lijepo, ali to je bio potpuno drugi ritam. Obveze i odgovornosti bile su stvar za sebe. Radojka Palašek: Družio si se puno s Patricijom, sjećam se. Darko Dania: Da, bili smo dobro društvo i u kvartu i u školi. Družio sam se s Patricijom Paić i ona mi je doista bila jedna od najboljih prijateljica u djetinjstvu, zatim s Violetom Jelić, Koraljkom Juršić, Sašom Mučićem, Darijem Vuckovićem, Rajkom Resmanom, Bogdanom Bulatom, Ksenijom Goričanec, Jadrankom Kirićem... Zašto Vam je učiteljica Palašek toliko važna? Rekli ste da teško riječima možete opisati koliko Vam ona u životu znači. Vidim među vama veliku naklonost. Još nitko od sugovornika u ovom serijalu nije tako snažno zračio kao Vi i Vaša učiteljica. Darko Dania: Drugarica Radojka prema svima nama bila je brižna. Ne samo da nas ne naziva učenicima, nego svojom djecom, ona se doista i ponašala kao da smo njezini. Kad smo se u četvrtom razredu rastajali, pitali smo je hoće li i svoje nove učenike voljeti kao nas. Nama je svima rastanak teško pao. Prvi učitelj vam daje najvažnije temelje kao osobi koja će se tijekom sustava obrazovanja graditi, ali važan je i taj odnos povjerenja i naklonosti koji se suptilno provlači činjenicom školovanja. Naša drugarica Radojka u sjećanju je i meni i mojim roditeljima. Pristup kakav je ona imala osobito se cijeni i ostaje u srcu. Ni s čim se ne može usporediti to kako smo odrastali mi i kako rastu današnja djeca. Radojka Palašek: Kad su me pitali hoću li novi prvi razred voljeti kao njih, htjela sam ih malo primiriti, pa sam rekla da mi u jesen mogu dolaziti pomagati da podijelim užinu prvašićima. Oni su doista u petom razredu pod odmorom dolazili pod odmorom k nama i pomagali, dok se nisu privikli na drugačije uvjete od onih u razrednoj nastavi. To su djeca, a s djecom trebate biti nježni. Danas Na pitanje kako danas živi ova umirovljena učiteljica, odgovara nam da su joj dani ispunjeni i ugodni. Radojka Palašek: Suprug mi je umro kad mu je bilo 65 godina. Udovica sam unatrag 22 godine, a ovdje, u depadansi živim dvije godine. Jako mi je lijepo. Doista. Imam nekoliko prosvjetnih radnica koje su ovdje, pa se družimo. Imamo iste ili slične interese. Uključena sam u literarnu grupu i često gledam filmove za djecu. Živim s Milanom, čovjekom koji mi uljepšava ove penzionerske dane. Zajedno smo u depadansi i mogu vam reći da je ovdje ugodno. Darko Dania: Drugarice, jedan dan ćemo vas doći obići, kolege iz razreda i ja. Već smo se dogovorili. Radojka Palašek: Dođite. Jedva čekam da vas vidim na okupu. Aleksandra Ličanin Najvažnije su cipele i frizura Darko Dania: Sjećate se kad sam stao pred vas i rekao: “Drugarice, baš imate lijepe cipele.” Radojka Palašek: Baš si me obradovao reakcijom, naravno da se sjećam. Skromno sam se oblačila cijelog života i nisam patila za modom. Razrednica koju sam jako voljela u Učiteljskoj školi naučila nas je skromnosti i pamtim situaciju u kojoj smo je selili iz jednog stana u drugi. Garderoba joj je stala u dva kofera, a knjige smo joj vozili i vozili. No, ona je rekla da su cipele i frizura na ženi najvažniji. Moji učenici su moja djeca Radojka Palašek: Nastojala sam svojoj djeci u školi usaditi tri osobine koje u životu cijenim i pridržavam ih se. Naučila sam ih da budu vrijedni, odgovorni i iskreni. Najvažnije je da osjete kako pripadaju kolektivu, sredini, da jedni druge poučavaju i međusobno si pomažu. Iz svog iskustva sam znala da se ništa ne dobiva gotovo na tanjuru, već se mora zaslužiti. Tako valjda razmišljaju svi koji su za odrastanja bili siromašni, poput mene. Dobri ljudi Radojka Palašek: Bez osjećaja za druge ne možete biti dobar čovjek. Možda me tome naučio i život u internatu jer je drugarstvo važno. Osjećaj da se možete osloniti na onog kraj sebe i da ste jedno drugom tu u dobru i u zlu pruža sigurnost, a kad se osjećate sigurno, onda ste na svim poljima uspješniji. Sve s mjerom i toplinom Darko Dania: Drugarica Radojka prema nama se ponašala kao da smo njezini. Usađivala nam je istinske vrijednost i željela da budemo marljivi. Radne navike nam je ona usadila, uvijek je tražila da se napišu domaće zadaće. Ako bismo zaboravili, morali smo nadoknaditi. Nije bilo popuštanja, ali sve je uvijek bilo s mjerom i puno topline. Učiteljica Milka Radojka Palašek: Veselila sam se djeci jer, ako sam išta voljela i volim u životu - to su djeca. Sanjala sam još na Papuku, kad se nije moglo zamisliti da ću biti učiteljica, da budem upravo učiteljica. Imala sam savršenu učiteljicu Milku Dražić koja me imala dvije godine, a onda je otišla u partizane. Održavala je tečajeve za partizanske učitelje na Papuku i u Slavoniji. U jednoj sam monografiji čitala o njoj kao vrlo sposobnoj osobi koja je mnogo naučila svoje kolege. Sjećanje Darko Dania: Učiteljice se ne sjećamo samo mi koji smo bili njezini učenici, već i naši roditelji. To puno govori o tome kakav je odnos imala prema nama.